Hitrec: ‘Sve bum vas tužil’, veli Pupi

Topli svršetak listopada, možda i zato što su stotine tisuća svijeća već i prije Svih svetih grijale zrak na grobljanskim uzvisinama i zemlju u kojoj počivaju pokojnici. Na Mirogoju čuvene arkade i nadalje odijeljene žičanom ogradom, kao da je potres bio jučer. A u njima dobar dio hrvatske povijesti, osobe znamenite, piše Hrvoje Hitrec za hkv.

Uoči Svi svetih odjeknuo pronalazak zemnih ostataka nekolicine hrvatskih branitelja, osobitu pozornost privukao Jean Michel Nicolier, mučen i ubijen na Ovčari. Možda je ta posebna pozornost unekoliko nepravedna prema pobijenim, a sada pronađenim Hrvatima, ali mladi Francuz svakako zaslužuje ljubav hrvatskoga naroda, do početka devedesetih njemu nepoznatoga.

Od vrijeđanja heroja do prešućivanja zločina i stvaranja novih podjela

Naravno, kako to već u nas biva, našlo se onih koji mrze i uspomenu na nj, pa se lajalo i lajkalo naveliko, a u središtu se našla politička lija – lajkala s osmijehom na nečiju tvrdnju da je Nicolier bio plaćenik, kojega je sramota i spominjati. Ovo sa sramotom je prešućeno, pa je u medijima ostalo samo navodno zanimanje, to jest plaćenik. I jest, platio je životom svoju hrabrost, kao i romantično povjerenje u Ženevske konvencije. Ma kakve konvencije, nije za to čula srpska soldateska, a nekmoli četnici.

Nastavili bi oni i danas da mogu, na tlu Hrvatske ne mogu, pa potiho noću teroriziraju Hrvate u Vojvodini, pročelja kuća farbaju im crvenom bojom, krvavom, zlosutnom, bunjevački pretvaraju u jezik koji nije hrvatski, a u vrtiće koje je sagradila Hrvatska za male Hrvate uvode „paralelno“ srpski. Ništa se u Srbiji nije promijenilo, niti ne će. Može studentarija možda srušiti Vučića, ali će doći novi Vučić, a ostati stara i neiskorjenjiva „ljubav“ prema Hrvatima i Hrvatskoj – ta imaju študenti profesore, koji ih podučavaju da su Hrvati ništa drugo nego katolički Srbi. Jedan narod, jedan jezik, a glede vjere nije tako važno, svi smo kršćani, je li.

>Hitrec: Možemo sektaši u Ligi za bedake

”Ugroženi” Srbi u Hrvatskoj

Imaju pristaše i nadalje, sve manje naoko, i u Hrvatskoj. Taj dio srpske manjine uvijek je užasno ugrožen, njihov se vođa redovito pojavljuje na Hrvatskoj televiziji s tako patničkim izrazom lica kao da je upravo stigao s Golog otoka, vrlo žalostan kada mu spominju braću četnike ili pitaju gdje je dr. Šreter, jedan od 1740 i nadalje nepronađenih, nestalih Hrvata, a pitaju ga zato što je u strašnim vremenima imao vrlo dobre veze sa srpskim teroristima, inače ne bi mogao „intervenirati“ u Šreterovu slučaju.

Na žalost neuspješno, i otud ta duboka tuga na njegovu licu. Ima na sreću i onih poput Predraga Mišića, koji točno misli da pupovci škode Srbima, a burno reagira i kada bivši savjetnik bivšeg hrvatskoga predsjednika, Dejan Yo, hladnokrvno kaže da je Oluja bila genocidna.

Kad istina postane zločin

Taj dio kojemu pripada Dejan promiče svoju verziju novije povijesti, krivotvorenu. A kada se suoči s činjenicama, naglo se vraća u Drugi svjetski rat i tadanju ratnu hrvatsku državu, kao utočište. O toj je državi, režimu i osobito Jasenovcu bilo riječi na okruglom stolu u izmještenom Saboru, te se potom digla kuka i motika s mnogo strana, tužit će Milojadni jednoga od govornika, možda i sve, prijeti on, i opet patničkim izgledom. „Sve bum vas tužil“, veli Pupi, s obrazloženjem da su umanjivali broj žrtava u jasenovačkom logoru. I bilo bi to normalno, da se nisu uključile i druge opcije, pa i šef pozicije s upitnom izjavom da je okrugli stol – provokacija.

Potraga za povijesnom istinom, bilo kojom, ne može biti provokacija, radilo se o stolu u Hrvatskom saboru, u nekom institutu, udruzi, na akademskoj, stručnoj razini, ili u privatnim istraživanjima. Jer živimo u slobodnoj zemlji, valjda, u kojoj je dopušteno sumnjati u „službene istine“. Kao što nije bilo dopušteno Franji Tuđmanu, Bruni Bušiću, Vladimiru Žerjaviću ili Ljubi Bobanu, a ipak su u olovnim vremenima „provocirali“ istraživanjima, statističkim, demografskim i tako dalje , te umanjivali i na kraju drastično smanjili beogradske brojke. Što im je škodilo, naravno, pa neki platili glavom, neki zatvorom – ako potonjima u optužnicama i nije spomenut taj dio njihova posla, u stvari, u biti, bio je to njihov najveći krimen. Ta provokacija.

>Hitrec: I na mene će se obrušiti, rođen sam u NDH

Kako potraga za povijesnim činjenicama postaje provokacija

Da, ne odnosi se samo na polje politike i povijesti, nego znanstvenici diljem svijeta „provociraju“, nalaze nove dokaze koji ponešto ili snažno mijenjaju zaključke njihovih predšasnika. U fizici, kemiji, antropologiji, u povijesnim znanostima pogotovo. I nitko ih ne naziva revizionistima, dobivaju nagrade, recimo Nobela… Da ponovim rečeno u prošloj kolumni: bez ozbiljnih arheoloških istraživanja i bez dostupnih dokumenata i nadalje se nameću dvojbe. Dokumenti su u Beogradu, dobro štićeni i skrivani.

Pa ako Srbija doista želi u Europsku uniju, što je također dvojbeno (no recimo da je tako), onda Hrvatska kao članica treba postaviti niz uvjeta. Prvi treba biti sudbina nestalih hrvatskih branitelja u srpskoj agresiji devedesetih, drugi: povrat Zagrebu svih dokumenata koji se tiču zbivanja na tlu Hrvatske, među njima i dokumenata odnesenih iz Jasenovca poslije Drugoga svjetskog rata. Tek će tada istina biti više ili manje neupitna. Predlažem da do toga trenutka stanemo na loptu.

Od romskih bandi do zagrebačkih rikši: društvene rane i tragikomična rješenja svakodnevice

Idemo dalje, u naše doba. Prije Svih svetih ubojstvo u Sloveniji, u Dolenjskoj, dotično u Novom Mestu, prekipjelo našim susjedima jer ih teroriziraju neki Romi, ne svi, znači, ali ih teroriziraju. Tuku, mlate, pa sada i ubijaju. Imamo i mi u Hrvatskoj takvih problema, od Zagreba do Međimurja, a kako im doskočiti – eh, teško, ali ne i nemoguće. Pravilo prvo treba biti: nije važno radi li se o romskoj ili neromskoj bandi, banda je banda, pa ako je i romska treba djelovati i policija i pravosuđe. Jesu li ravnopravni građani, ako imaju hrvatsko državljanstvo, ili nisu? Ako jesu, prema njima, kao što rekoh, kao i prema svima koji krše zakon, a ne gledati im kroz prste samo zato jer su – Romi.

Kažu da je riječ o maloljetničkim bandama. Možda, ali iz prakse znamo da im je mozak obično neki staroljetnički mentor. Pa i kada je riječ o zlostavljanju životinja u romskim naseljima, osobito jadnih pasa. „A Cigani i kradu“, reče Tor. „Odakle ti to?“, pitam cucka. „Iz prakse“, kaže on, „kada si stavio pred vrata onaj stari bojler, došli su Cigani i maznuli ga.“ „Ne pričaj gluposti“, velim, „i stavio sam bojler da ga odnesu. Skupljaju staro željezo i stare uređaje, pa prodaju, zarađuju. Imaju i sve bolje kamione. Čujem da ima i bogatih Roma iliti Cigana.“

Tako mi razgovaramo, i o podrijetlu, tumačim im da su Romi došli iz Indije, a ne iz Egipta kako se prije znalo čuti. A sada dolaze migranti također, između ostaloga i iz Indije. „To me je navelo na moguće rješenje prometa u Zagrebu“, reče Mak, koji je pozorno slušao. „Naime, koje prijevozno sredstvo ne zagađuje zrak, ne stvara velike gužve i slično? Rikša! Pa zašto ne izbacimo aute i motocikle, a uvedemo rikše.

Vidoviti mačak, Sedlarov povratak i Milanovićev „duhovni obrat“

Migranti bi dobro zarađivali, a Zagrepčani uživali. I tako barem sada i u bliskoj budućnosti, a kada oni pretegnu, onda će Zagrepčani njih voziti u rikšama. A Nepalcima će nositi ruksake na vrh Sljemena.“ Izbacio sam mačka na dvorište, ali kada dobro promislim, ima Mak pravo, vidovita životinja.

Kada se Mak vratio kroz prozor, nastavili smo razgovor o kulturnom polju. Tor je negdje pročitao da ljevica postoji još samo u kulturi, ali i to zato što ju desnica, odnosno srednjica, obilno financira. No ima i pomaka, drastičnih. Eto recimo slučaj Sedlar. Ako me oko ne vara, u tijeku je rehabilitacija filmskoga redatelja Jakova Sedlara, kojega je ljevičarska klatež desetljećima progonila i demonizirala, a desnica odnosno točnije srednjica, nije mu davala ni lipe, u srdačnom skladu s ljevicom. Kadli odjednom obrat, preokret! Ne još u financiranju, ali je medijski obrat vidljiv: daje Sedlar životni intervju čitanim novinama, reklamira se njegov novi igrani film 260 dana na nacionalnoj televiziji, hvali taj film čak i pofukovski tabor. Rehabilitacija. Nakon (Filipa) Lukasa nova. Ha.

Možda je parakulturna klatež bila na duhovnoj obnovi, tko zna, čuda se događaju, ne samo u Međugorju. Eto recimo iz političkoga polja: Milanović. Nakon što je bio u Vatikanu i malo porazgovarao s papom Lavom, odmah postao poniznim i skromnim u rašomonu oko veleposlanika, valjda i u drugim poslima. Suradljiv. Više ne želi biti predsjednik i premijer istodobno, prošlo ga. Poslije Rima otišao u Egipat, kao Josip s Marijom, čudo Božje.

>Hitrec: Veleizdajnika se uvijek nađe, samo štrikova nema, moj Antune Gustave

A sada malo vedrine

U Zagrebu je premijerno prikazan film Nevena Hitreca Drugi dnevnik Pauline P. Vizualno atraktivan (Markoni), dinamičan, sjajni glumci (i profesionalni i dječji), glazba (Hajsek), nenasilni gegovi, grafičke dosjetke, vedra priča s tu i tamo dobro tempiranom sjetom. Scenarist Ivan Turković, po romanu Sanje Polak. Za publiku koja više nije mala, a još nije velika. Baš kao briljantna jedanaestogodišnja Katja Matković u ulozi Pauline.

Prvi film o Paulini P. imao je u kinima nešto manje od sto tisuća gledatelja. Drugi će imati nešto više od sto tisuća.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr/hkv