”Papa Frane ne odustaje od ekumenizma, od približavanja ruskom patrijarhu Kirilu. Ako smijem reći za Papu, on ili ne shvaća, ili ne želi shvatiti, da Kiril i njegova Crkva nema veze, kao i srpska, s kršćanstvom, već je u službi imperijalne politike. U tom smislu, te su crkve bliže islamskoj koncepciji simbioze vjere i politike nego kršćanstvu. Odnos Čečena i Rusa, slojevit doduše, to zorno pokazuje. Ramzan Kadirov, kao i Kiril, nije samo vojni već i vjerski vođa i autoritet, koji uz Medvedeva i ministra obrane Šojgua čini krug najodanijiih Putinu, kao i ključna figura invazije na Ukrajinu, wagnerovac Prigožin”, piše Ivica Šola u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
(…)
Kadirov se ne ograničava samo na obranu “domovine”, već radikalizira čečenski islam. Ekstremistički fenomen se pogoršao 1998. godine, kada su iz obližnjeg Dagestana stigli mudžahedini koji su simpatizeri vehabizma, koji je bio stran čečenskoj vjerskoj tradiciji, ali je našao plodno tlo u dijelu lokalnog stanovništva.
Vladimir Putin, izabran za predsjednika Federacije 2000., shvaća da pobuna više nije periferna kriza, već problem nacionalne sigurnosti koji treba riješiti. Stoga se odlučuje za promjenu strategije i provodi poznatu “čečenizaciju”. To je protupobunjenička politika usmjerena na normalizaciju odnosa između pobunjenika i države, kooptiranje najviših osoba unutar čečenskog aparata i uključivanje islamističkih bataljuna u redove regularne ruske vojske.
Otac Kadirov, koji je odbacio svoju radikalnu vjersku odjeću, imenovan je šefom uprave, uz obećanje da će pomiriti regiju i zaustaviti napredovanje vehabija među narodom. Izbor Kremlja da se pridruži Kadirovu ne odgovara samo potrebama strateške i sigurnosne prirode, već je u skladu s novom državnom ideologijom: euroazijstvom. Ova struja, teoretizirana 20-ih godina dvadesetog stoljeća, a zatim ponovno predložena od strane filozofa Aleksandra Dugina kako bi popunila postkomunističku ideološku prazninu, Rusiji pripisuje mesijanske kulturne karakteristike na pola puta između zapadnog i azijskog svijeta.
(…)
Ramazan Kadirov
Kada je Ramzan Kadirov naslijedio oca, ključ njegova uspjeha, bez brutalnosti i nasilja, leži u njegovoj sposobnosti da pomiješa i uskladi različite orijentacije prisutne među svojim pripadnicima: prorusizam, islamizam i nacionalni identitet.
Pozivajući se na sufijski pokret iz devetnaestog stoljeća, Kadirov proglašava zakone posvećene tradicionalnim vrijednostima (to je i Putinova i Kirilova opsesija) svog naroda: odobrava uredbe koje zabranjuju konzumaciju alkohola i kockanje, nošenje hidžaba proglašava obveznim za žene zaposlene u javnom sektoru. U stvarnosti, iza krinke modernizacije krije se brutalan režim koji krši najosnovnija ljudska i politička prava te redovito pribjegava mučenjima, otmicama i smaknućima protivnika i devijantnih pojava s trulog Zapada, opet kao i Kiril i Putin, misleći na homoseksualce kojima oduzima status ljudskih bića (zove ih ne-ljudi).
(…)
”Ruski džihad”
Emblematična je, naime, Kadirovljeva najava da će proglasiti “ruski džihad” protiv cijele ukrajinske nacije. Patrijarh Kiril, pak, također objavljuje sveti rat, pravoslavni džihad protiv Ukrajine, skandalozno izjavljujući kako će svaki vojnik koji pogine u Ukrajini dobiti potpuni oprost grijeha. Još je samo trebao reći da će za nagradu u raju dobiti hrpu djevica, kao u islamu, i konvergencija bi bila potpuna.
U zadnjem razgovoru Papa je rekao Kirilu da rabi jezik politike, a ne evanđelja. Valjda će Vatikan progledati i vidjeti da je Kirilu draži islam nego zapadno kršćanstvo. I postupiti u skladu s time. Jer žrtvovanje Stepinca zbog takvih “kršćana” bit će im trajna mrlja, piše Šola u kolumni koju u cijelosti možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
