Jedna od stvari koja već duže vrijeme određuje političku kulturu na Zapadu, a koja uporno prolazi ispod radara, jest okolnost da se u politici nitko više ne vodi realnim obzirima, već čisto subjektivnim stanjima svijesti, preciznije, osjećajima. Danas se aplaudira onoj politici koja kod ljudi proizvodi to da se bolje osjećaju, a ne onoj koja im omogućuje bolji život. Nikoga nije briga za stvarnost, bitan je samo osjećaj, piše Borislav Ristić za Večernji list.
U prošlosti nije bilo tako
A nije toliko davna prošlost kada to baš i nije bilo tako. Smatralo se kako politika ima posljedice i kako su te posljedice nešto objektivno i mjerljivo. Mogli ste razlikovati uspješne od neuspješnih politika po njihovim rezultatima. Za politiku neke vlade mjerljive stvari poput inflacije, rasta proizvodnje ili cijene potrošačke korpe bile su od ključnog značaja, jer su ti rezultati bili važni za pobjedu na izborima.
>Ristić: Živimo u kulturi koja nagrađuje laž
Inflacija je nešto objektivno i mjerljivo, bez obzira na moguće razlike u metodologiji mjerenja. Cijene mogu rasti, padati ili ostati iste. Slično tome, vlasnici ili menadžeri firmi vodili su brigu o stvarima poput produktivnosti ili cijeni rada. Ako biste uspjeli smanjiti troškovnu stranu posla a povećati produktivnost rada, vaše poslovanje bi se smatralo uspješnim. To bi se, svakako, odražavalo i na rast plaća radnika.
Objektivno mjerljive stvari nisu bitne, bitno je psihološko zdravlje
Međutim, danas to, čini se, više nije tako. Danas je neka kompanija uglednija i smatra se uspješnijom, ukoliko u svoj “opis posla” uključuje stvari kao što su briga za zadovoljstvo radnika, za njihov način ishrane, za njihovo psihičko zdravlje. Ugled se dobija ako tvrtka u svojoj kampanji promovira “različitost” ili, kako se to ljepše kaže, “uključivost”. Objektivno mjerljive stvari nisu bitne, bitno je psihološko zdravlje, biti “cool”.
>Ristić: Debate medijski režiran politički cirkus
Ironija je da takav pristup svijetu možda predstavlja novinu na Zapadu, ali na Istoku baš i ne. Stariji među nama će se, možda, sjetiti kako smo u socijalizmu imali tvornice koje moguće i nisu bile toliko uspješne, mjereno mjerilima ekonomske efikasnosti, ali su “proizvodile” druge izvanredne stvari, poput “ravnopravnosti”, “samoupravljanja” ili pak “bratstva-jedinstva”. Toga smo imali na izvoz. Socijalizam je proizvodio ideje, a ne materijalna dobra.
Ako smo nekada hrlili da prihvatimo zapadni kapitalizam, jer je to bio sustav koji je proizvodio materijalne stvari koje ljudima trebaju, sada vidimo kako se pred našim očima u samo tridesetak godina i sam Zapad toliko promijenio, pa možemo opet gledati kako je čitav svijet upregnut u proizvodnju osjećaja. Materijalna bogatstva više nisu na cijeni – važno je dobro se osjećati, biti dijelom nove “diktature osjećaja”.
Možda narod ne zaslužuje elitu kakvu ima, ali elita svakako ima narod onakav kakav želi
Ovaj obrat od objektivnog svijeta nadilazi politiku i ekonomiju, pa ga možemo promatrati u i međunarodnim sukobima, poput onog u Ukrajini. Tako smo mogli čitati kako je nedavna invazija ukrajinske vojske na ruski region oko Kurska jako uspješna stvar, ne zato što bi time bili postignuti neki objektivno važni ciljevi, već, pogađate – zato što je tom akcijom izvršen pritisak na “svijest ruskih građana”, a Putin je “ponižen”.
>Ristić: Realnost ipak sugerira kako Izrael ne može dovijeka ratovati
Kako, onda, izmjeriti učinak te akcije? Jesu li njeni kreatori, možda, mislili kako će Putin izbrisati svoj nalog na društvenim mrežama, kako ga ne bi ismijavali, i odmah zbog toga opozvati rat? Politika osjećaja je dovela do potpune infantilizacije čitave kulture na Zapadu. Da stvar bude još gora, to nije samo stanje svijesti elite, već i njihove publike, koja se povodi za njima. Svijet osjećaja je utopija svijeta bez odgovornosti – ima li što bolje od toga?
Možda narod ne zaslužuje elitu kakvu ima, ali elita svakako ima narod onakav kakav želi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
