Svi se sjećamo kako su tijekom komunizma disidentski pisci, od Česlava Miloša do Vaclava Havela, taj sustav označavali kao Veliku Laž. Bio je to sustav u kojem je službena propaganda iskrivljavala stvarnost do neprepoznatljivosti. No, loša stvarnost života u komunizmu bila je neumoljivo otporna na službenu laž, pa je na kraju sustav slomio zub o hrid stvarnosti. Uhvatio se takoreći u zamku vlastite laži, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Ovo malo podsjećanje može koristiti kada danas promatramo stvarnost života u postkomunističkoj demokraciji. Kako vidimo, u našem je svijetu laž postala toliko rasprostranjena i uobičajena stvar da je razborito pretpostaviti kako je sve laž. Samo naivan čovjek može vjerovati bilo kome ili u bilo što. Ta se kultura laži promovira odozgo, gdje vidimo kako elita laže o svemu, ponekad bi se reklo iz čistog hira.
> Ristić: Uloga kršćanstva u okolnostima krize zapadnjačkog načina života
Živimo u kulturi koja nagrađuje laž
Kratko bismo dobacili ako bismo pretpostavili kako iza tih laži stoji neka korist. Ako pomnije osmotrimo vidjet ćemo kako se danas laže iz čistog zadovoljstva. Laže se jer se vjeruje kako je obmana dokaz superiornosti nad stvarnošću. I što se više penjemo socijalnom ljestvicom sve se više laže. Na vrhu se laže najviše i danas onaj na brdu ne vidi više od onog pod brdom. Očito je kako živimo u kulturi koja nagrađuje laž.
No, nije bolje ni kako se spuštamo “nizbrdo”. Društvene mreže danas su preplavljene bezveznjakovićima koji sebe nazivaju “influencerima”. Njih prate tisuće, a ponekad i milijuni ljudi, uvjereni kako će tako dobiti neku relevantnu informaciju ili savjet. Međutim, influenceri su po definiciji ljudi koji su uspješniji od drugih u uvjeravanju kako su oni nešto što nisu. Njihova raširenost samo govori koliko laž danas ima prođu.
> Ristić: Kreativnost i demokracija izgleda nikako ne idu zajedno
Laž u demokraciji gora je nego u komunizmu
Naravno, EPP ili, kako se to ljepše kaže, marketing, oduvijek su bili dijelom ekonomije. No, imati pametan marketing nije nužno značilo praviti od ljudi budale, već nekako ušuškati proizvod da izgleda malo bolje nego što stvarno jest. Danas je pak stvar ponosa vući ljude za nos i uvjeravati ih kako im je neophodno nešto što im ne treba. Marketing je danas toliko natopljen lažju da je nepovjerenje u bilo kakvu reklamu stvar razboritosti.
U komunizmu je laž bila gruba i nesofticirana. Znalo se da je istina nešto drugo. Razlika između istine i laži bila je očuvana. Međutim, u demokraciji kao da stvar s istinom stoji puno gore nego u komunizmu. Laž tu pokriva i posljednji odsjaj istine, kao da je laž sama bit demokracije. Ako smo se nekad, zajedno s Havelom, nadali kako demokracija znači “život u istini”, danas takva vjera može djelovati samo kao neopravdana naivnost.
> Koliko je ljudi ubio komunizam?
A tome se i nije čuditi. Naime, ako demokracija znači vladavinu javnog mnijenja, onda je razumljivo kako tu vlast kao nagradu osvaja onaj tko je najumješniji u kreiranju javnog mnijenja. Ako je politički standard pridobivanje gomile na svoju stranu, onda je razumljivo kako će najuspješniji biti onaj tko igra na najniže instinkte i strasti ljudi. Više će te voljeti ako ljudima podilaziš, nego ako im kontriraš.
Atenjani, izumitelji demokracije, od laži su napravili znanost
To nije novina našeg vremena. Još su stari Atenjani, izumitelji demokracije, od sofizma i laži napravili čitavu znanost. Nije slučajno što je njihov junak Odisej, oličenje notornog prevaranta. Odiseje moderne demokracije ni na koji način ne opterećuje istina. Samo je pitanje tko će uspješnije i učinkovitije prodati svoju laž javnom mnijenju.
Atenjani su, međutim, uživali u laži o vlastitoj veličini sve dok ih jednom nisu posjetili Spartanci. Možda bismo i mi kao baštinici demokratske kulture laži mogli izvući poneku pouku iz toga kako kultura laganja znači i laganje samih sebe o opasnostima s kojima se možemo suočiti.
