Plan Trumpova posebnog izaslanika za Ukrajinu, generala Kellogga, nije preambiciozan i politički nerealan, već se zadovoljava zamrzavanjem sukoba na manje-više sadašnjim linijama fronte kao preduvjetom za početak političkih pregovora o mirovnom sporazumu. Piše Višnja Starešina za Lider.
> Starešina: Počinje igra u kojoj se može mnogo dobiti, ali i izgubiti
Kelloggov plan
Rusko-ukrajinski rat nije završio dan nakon što se Donald Trump ponovno uselio u Bijelu kuću. Bila je to tek Trumpova predizborna retorička figura. Njegov posebni izaslanik za Ukrajinu, umirovljeni general Keith Kellogg, dobio je rok od sto dana da ratni sukob privede kraju. To je, sasvim sigurno, premalo za istinski završetak rusko-ukrajinskoga geopolitičkog sukoba, koji u različitim oblicima traje stoljećima. Nisam sigurna da je to dovoljno i za postizanje sporazuma o trajnom prekidu vatre, odnosno o zamrzavanju sukoba kao preduvjetu za otvaranje pregovora o mirovnom sporazumu, što jest bit tzv. Kelloggova plana.
> Starešina: Hrvatski problem – ostajemo li na Zapadu ili se vraćamo Istoku
No sigurno je da je misija generala Kellogga kao Trumpova posebnog izaslanika za Ukrajinu jedini, a rekla bih i prvi, ozbiljan pokušaj da se ratni sukob Rusije i Ukrajine barem privremeno privede kraju. Prvo zato što plan nije preambiciozan i politički nerealan, već se zadovoljava zamrzavanjem sukoba na manje-više sadašnjim linijama fronte kao preduvjetom za početak političkih pregovora o mirovnom sporazumu.
Drugo: iza plana stoji SAD-ova realna vojna snaga, koja mu daje uvjerljivost. I treće: naručitelj je predsjednik Trump, koji želi ući u povijest kao državnik koji je zaustavio najveći rat poslije Drugoga svjetskog rata, koji ne želi ostati upamćen kao čovjek koji je Rusiji darovao Ukrajinu, koji je vješt i nekonvencionalan taktičar u sklapanju ‘poslova‘ i ne libi se donošenja odluka.
Stvaranje dojma o neporaženosti
Dakle, da bismo razumjeli što se uistinu događa u pokušaju zamrzavanja rusko-ukrajinskog rata, valja pratiti što se događa s misijom generala Kellogga. Ostala ‘rješenja‘, prijedlozi i uvjeti revijalne su, taktičke ili čak humoristične prirode, bilo da dolaze od protrumpovskih i proputinovskih medijskih poklisara poput Carlsona Tuckera, njegovih europskih prijatelja poput Viktora Orbána, europskih suparnika poput Ursule von der Leyen & Co. ili osebujnih i samosvojnih državnika poput Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
> Starešina: Što stoji iza otvorene diverzije Elona Muska na njemačke parlamentarne izbore?
Proces završetka rata i početka mirovnog procesa sa zapadne je strane u rukama dužnosnika iskusnih u sektoru globalne sigurnosti i obrane: Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost Mikea Waltza (kojem ni politički protivnici ne osporavaju kompetentnost), državnog tajnika Marca Rubija (potvrđen jednoglasno u oba doma Kongresa), osamdesetogodišnjega umirovljenoga generala Kellogga, koji je prošao vojni put od Vijetnama do zapovjednika NATO-ovih specijalnih operacija u Europi, i napose predsjednika Trumpa na vrhu piramide. I vjerojatno ćemo o tijeku procesa znati vrlo malo, uz informacije na kapaljku, sve dok se ne postigne (ili dok ne propadne) sporazum o zamrzavanju sukoba i ne započne proces mirovnih pregovora.
Glavni je zadatak u toj fazi stvaranje dojma da ni Ukrajina ni Rusija nisu poražene i da taj dojam mogu očuvati u procesu traženja političkog rješenja, a na stolu će se naći definiranje statusa ukrajinskog teritorija koji je osvojila Rusija i zapadna integracija Ukrajine, odnosno njezino članstvo u NATO-u. Primjerice, u ratu nakon raspada bivše Jugoslavije ta je dionica pripreme obrisa budućega mirovnog plana (Daytonskog sporazuma) trajala oko godinu i pol, od početka 1993. do sredine 1994., u gotovo neprimjetnoj izvedbi posebnog izaslanika umirovljenog pukovnika Charlesa Redmana.
> Starešina: Medeni mjesec Volodimira Zelenskog sa zapadnim saveznicima bliži se kraju
Jednoglasno, a ne (pre)glasno
Složeniji dio procesa s neizvjesnim rokom trajanja dolazi poslije. Rusko-ukrajinski mirovni proces ima perspektivu postati ključna točka u sveobuhvatnome procesu stvaranja novoga svjetskoga geopolitičkog poretka, u koji će kao američki kontrapartner sigurno biti uključena Kina i koji će se doticati svih kriznih ili potencijalno kriznih žarišta na granici ruskog i zapadnog svijeta (od Baltika preko Balkana do Bliskog istoka), odnosno u široj varijanti između istočnog (kineskog) i zapadnog (američkog) svijeta (Tajvan), potencijalnih novih izazova (Grenland, Panamski kanal…). U optimističnijoj varijanti taj će se poredak graditi gospodarskim i sigurnosno-obrambenim politikama uz nove sporazume o kontroli strateškog naoružanja.
Strateški bi cilj Europe u tom razdoblju trebala biti izgradnja vlastitih obrambenih kapaciteta u sklopu NATO-a, dovoljnih za odvraćanje Rusije. Hrvatski je optimum u tom procesu pridonijeti gradnji samodostatne europske energetske mreže, slijediti u bitnome američku sigurnosno-obrambenu politiku i ostati dio glavne struje EU-a, koja će se također mijenjati. Mnogo je važnije pritom da hrvatska državna politika (Plenković i Milanović) govori jednim, prozapadnim glasom nego da govori (pre)glasno.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
> Starešina: Friedrich Merz jedini je kandidat koji eventualno može postati novi vođa Europe