Lidija Blagojević: Dnevnik iz izolacije – ovo je škola za život u pravom smislu riječi

Foto: LB

Tko bi prije samo mjesec dana pomislio kako će nam se život potpuno promijeniti… Sve što se činilo važno, svi sastanci, dogovori, planovi, susreti, sve je odgođeno ili otkazano. Još prije mjesec dana, dok smo slavili Gospu Lurdsku, Stepinčevo, Valentinovo, pokladnim se zabavama opraštali od veljače i pripremali za korizmu, slušali smo vijesti iz Italije, gledali potresne slike iz Kine, suosjećali, molili za njih, ali… planirali dalje svoje živote potpuno nesvjesni kako će se sve i za nas promijeniti. To je valjda neki ljudski obrambeni mehanizam, ma to je daleko, ma neće to baš mene. To smo već iskusili devedesetih, ratnih godina, ovdje u Slavoniji. Šetajući (u tom trenu) mirnim Đakovom, u trenu kad bi se oglasila sirena opće opasnosti, mi smo odmahivali rukom, ma to je s Radio Osijeka, to je opća opasnost u (samo 34 km udaljenom) Osijeku, nije kod nas! Ne zato što ne bismo suosjećali s dragim Osječanima (danas mojim sugrađanima) nego zato što se čovjek valjda tako brani, ma nije to kod nas, ma neće mene… Tako smo se tješili da je epidemija koronavirusa u Kini, Italiji, Austriji, nije kod nas, neće nas.

Moj je kalendar za ožujak bio već potpuno popunjen, svi su tjedni i vikendi bili isplanirani, predavanja, radionice prijavljene, stručni skupovi dogovoreni, susreti s volonterima, planovi i organizacija Hoda za život u punom jeku. Dogovoreno obiteljsko okupljanje za „okrugli“ rođendan, što i nije jednostavan dogovor kad vam je najuža obitelj na sve strane svijeta.

U školi, uobičajeni veljača-ožujak ritam, školska natjecanja, županijska natjecanja, pripreme za maturu, dogovori za odradu dana izgubljenih štrajkom, zakazane pisane provjere, projekti, rokovi. Žalosni što će nam proljetni praznici trajati samo od Velikog petka do Uskrsnog ponedjeljka, nismo slutili ovaj scenarij.

U srijedu, 11. ožujka škole dobivaju smjernice za organizaciju nastave na daljinu. Spominje se obustava redovite nastave u Istri, mi se samo pripremamo, ako zatreba, tako mislimo. Kao profesorica matematike i informatike, uspostavljam komunikacijsku vezu za nastavu moje škole na daljinu, formiram virtualnu zbornicu, virtualne razrede, dodajem učenike i profesore, sve to radeći potpuno nesvjesna da će nam to zaista trebati. Sve još sasvim dobro funkcionira, puno je posla, ali sve radi, internetske platforme stabilne i čini se da neće biti nikakvih problema. Nastava teče redovito, na svojim satima odvojim malo vremena i upoznajem učenike s novim platformama, uključujem ih u razredne grupe sa službenim adresama, objašnjavam da je ovaj puta ozbiljno, da to nisu grupe za njihovu neobaveznu komunikaciju nego će služiti za nastavu. Ni sama ne vjerujući da će to zaista tako i biti. I onda petak, 13. ožujka 2020., dobivamo obavijest da se nastava od ponedjeljka provodi isključivo na daljinu. I tu kreću problemi… Serveri platformi koje su predviđene za udaljeno učenje nisu bili spremni izdržati pritisak učenika i nastavnika svih osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Veze pucaju, učenici i nastavnici ne uspijevaju se logirati, cijela Europa prelazi na udaljeno učenje, sve su platforme jednostavno preopterećene. Cijeli sam vikend provela uspostavljajući veze, educirajući online i offline učenike, kolege.

Od ponedjeljka, 16. ožujka provodimo nastavu na daljinu. Sad se to već pomalo uhodava, sustav je stabilniji, učenici su vrijedni, prate objave nastavnika, izvršavaju obveze. Nastava na daljinu funkcionira relativno dobro. Predajem dva predmeta, matematiku i informatiku. S informatikom stvari funkcioniraju odlično, uhodana platforma preko elektroničkog udžbenika, način rada vrlo sličan onome u razredu. Nastavna cjelina zove se Komunicirajmo digitalno. Može li aktualnije? Na informatici trenutno učimo upravo rad na onim platformama koje im trebaju za nastavu na daljinu. Ovo je škola za život u pravom smislu riječi, primjena odmah da djelu. Škola za život sada i odmah. Matematika, e tu već nije tako sjajno. Tu je živa riječ nastavnika, njegov način pojašnjavanja matematičkih pojmova i načina rješavanja zadataka nezamjenjiv. Ne možete učenicima reći pročitajte tekst iz udžbenika, pogledajte riješene primjere i riješite zadatke. Snalazimo se na različite načine, upućujemo djecu na snimljene video-uratke (veliko hvala kolegi Toniju Milunu koji je otvorio sve svoje platforme za učenje, izdavačima koji su također otvorili sve svoje platforme, kolegama koji snimaju video materijale i dijele ih sa svima). Snimam i vlastite kratke filmove u kojima rješavam zadatke i pojašnjavam gradivo, organiziram on-line nastavu na kojoj učenici uživo mogu postavljati pitanja i tražiti pojašnjenja. Stalno pratim i vrednujem naučeno (ne ocjenjujući, naravno) kako bismo imali povratnu informaciju i učenici i ja, koliko su učenici savladali predviđene ishode učenja. Ako iz svake situacije treba izvući korisne stvari, sociolozi i stratezi učenja i poučavanja u ovoj će situaciji imati puno tema za istraživanje. Kakvi su rezultati nastave na daljinu? Kakvi će biti? Vidjet ćemo. Izvući ćemo iz ove situacije najbolje što možemo. Ako učenici ostanu tako vrijedni i predani, rezultati neće izostati. Unatoč svemu, nedostaju mi moji učenici, znam da i ja nedostajem njima, nastava na daljinu nikad neće moći zamijeniti pravu nastavu. Živa riječ je živa riječ, a mnogi će učenici i njihovi roditelji, a i cijela javnost tek sada shvatiti koliko su važni profesori.

Ako niste pratili nastavu matematike u srednjoj školi i niste razumjeli pojam eksponencijalnog rasta, sad je vrijeme da to naučite! Kao što će koronavirus napraviti puno više za digitalizaciju našeg školstva nego sva stručna usavršavanja, isti će virus puno napraviti i za popularizaciju matematike, napose eksponencijalne funkcije. Škola za život u pravom smislu riječi. Idemo to malo pojasniti (koristila sam nepoznati FB status malo ga doradivši).

„Ljudi ne shvaćaju eksponencijalni rast. Od prekjučer do jučer broj oboljelih je narastao za 22%. Sa 105 na 128. Od jučer do danas broj oboljelih je narastao sa 128 na 206. To je rast za 61%. Za tjedan dana, 27. ožujka ako nastavimo ovako imat ćemo 515 oboljelih. I dalje ne zvuči loše? Tjedan dana iza, 3.travnja imat ćemo 2070 oboljelih, a 8. travnja dolazimo do broja od 5600. Od 5600 oboljelih 85% će biti blago bolesno. 15% će možda trebati respiratore. Imamo ih 800. Što bi značilo da od 840 ljudi koji ih budu trebali, njih 40 neće ih moći dobiti.“

Nisam samo profesorica, ja sam i mama i supruga i… dijabetičarka. Kao kronični bolesnik prema preporuci liječnika ne smijem napuštati svoju kuću. Samoizolacija u koju sam se stavila teško mi pada. Nije lako osobi koja živi život punim plućima, odjednom se zatvoriti u kuću gdje je odlazak na dvorište jedini izlazak. Nikome nije lako, ne žalim se. U osječkoj je bolnici samo 80 respiratora. Ne želim svojim izlaskom iz kuće i stavljanjem u mogućnost da se zarazim, oduzeti nekome mjesto na respiratoru. Nekome će to značiti mogućnost preživljavanja.

Svima poručujem! Spasite živote i ostanite kod kuće!

*Lidija Blagojević profesorica je matematike i informatike u osječkoj II. gimnaziji, profesor je savjetnik, koautorica gimnazijskih udžbenika informatike i mentorica studentima. Koordinatorica je Hoda za život u Osijeku i članica udruge U ime obitelji.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr