1. ožujka 1991. – bitka za Pakrac kojom je počeo Domovinski rat

Napadom slavonskih Srba na Policijsku postaju Pakrac, 1. ožujka 1991. započeo je Domovinski rat.

Portal narod.hr donosi tijek operacije u Pakracu koju su Hrvati sa strepnjom očekivali i pratili, te je i danas pamte, znajući da je došao trenutak kada će Srbi pokušati završiti posao započet 1945. – stvoriti Veliku Srbiju i posve izbrisati postojanje Hrvata. To je posao koji su zajedno ‘odradili’ ujedinjeni antifašisti pod patronatom JNA koji su se pozivali na partizansko naslijeđe i fašistički četnici s kokardama na glavi.

Mora se znati i ovo, a osobito mlađi Hrvati: Hrvatsku su napadale srpske postrojbe koje su nosile imena „antifašističkih“ partizanskih brigada i to pod znakom „antifašističke“ petokrake. Pri tome su počinile,kao i 1945., brojne pokolje.

Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. Stvari su se počele zakuhavati početkom 1991. Počele su sa otvorenom velikosrpskom ikonografijom. Po gradu su velikosrbi iscrtavali četničke oznake i isticali četničke zastave. Noćna pucnjava i zastrašivanje golorukih Hrvata Pakraca je postajala uobičajenom, a onda su počeli podmetati eksplozive pod kuće Hrvata.

Tko je dijelio oružje države Hrvatske isključivo Srbima Pakraca i okolice?

Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi. 22. veljače iste godine su izglasovali pripojenje t.zv. SAO Krajini. U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a (MUP-a) bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog “mirnog suživota”. No, od srpskih političara koji su poticali pobunu i pripojenje velikoj Srbiji je dobio zadaću da pripoji Općinu Pakrac SAO Krajini, a kao put ka tom cilju je trebao preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.

Tako je on 1. ožujka 1991. zapovjedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici. Iste noći, sa 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom. Sa policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu. Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova. Kroz Pakrac je prošla oko 22:30.

Tijek bitke za Pakrac

Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Došlo je do oružanog sukoba hrvatske policije i domaćih Srba. Hrvatska policija, u kojoj su tada bili najhrabriji mladići Hrvati dragovoljci, zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili zauzetu policijsku postaju.

Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja velikosrba da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su se zaputila dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su došli autobusi u Pakrac. Čim su izašli iz autobusa, policajce je zasula snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve.

Jutro nakon borba su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici. Pobunjenicima je pohitala u pomoć oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno i nije mogla spriječiti reakciju hrvatskog redarstva.

JNA – „antifašističko“ zastrašivanje Hrvata od vojske koja je trebala braniti sve narode Jugoslavije

Ipak prolazak JNA kroz grad je imao drugu svrhu: demonstrirati silu prolazeći kroz grad, zastrašiti Hrvate i ohrabriti slavonske velikosrbe.  Prolazak i stvaranje „tampon zone“ značio je za Hrvate ono što su već znali – naš narod uskoro će napasti „treća armija“ po veličini u Europi“, ona ista „armija“ koja je 45 godina uvjeravala Hrvate da je „čuvarica mira i svih naroda Jugoslavije“. Ta laž je sada počela otvoreno pokazivati svoje demonsko lice. Sada je pokazala ne samo svoje krvavo komunistčko lice, već i ono velikosrpsko. Posao koji ta „armija“, nasljednica Titovih partizana, nije završila nakon 2. Svjetskog rata ubijanjem i klanjem Hrvata, odlučila je učiniti sada – uništiti i zbrisati Hrvate sa lica njihove zemlje.

Antifašizam? Hrvatsku su 1991. napadale srpske postrojbe s imenima partizanskih „antifašističkih“ brigada i zvijezdom petokrakom!

Nakon napada pobunjenih Srba na Pakrac i okršaja s njima, hrvatske su redarstvene snage imale trojicu ranjenika. Prema svjedočenju bivšeg predsjednika SDS-a (za područje zapadne Slavonije), Veljka Džakule nešto poslije, u srpnju 1991. je on (Džakula) osobno primio prijetnju smrću od strane srpskog šefa policije u Pakracu Jove Vezmara, zbog “pasiviziranja Srba u zapadnoj Slavoniji i zato što još nije došlo do rata”.

Uskoro će doći i do općeg napada na Pakrac koji su zajedno organizirali komunisti iz JNA, četnici i slavonski Srbi u odorama komunističke TO, četničke paravojne postrojbe iz Srbije i BiH, Teritorijalne obrane. Mnoštvo agresorskih srpskih jedinica u Domovisnkom ratu nosilo je „antifašistička“partizanska imena kao 60. partizanska brigada TO kod Vukovara, 1. partizanska brigada 28. partizanske divizije kod Bjelovara, 6. partizanska brigada u sastavu 30. partizanske divizije u Jasenovcu koja je masakrirala hrvatske vojnike iz HOS-a u tom mjestu, Panonska partizanska brigada kod Vukovara, 20. partizanska brigada kod Vukovara, 236. proleterska motorizirana brigada kod Gospića, 35. partizanska divizija kod Gospića, 6. partizanska brigada u Lici i mnoge druge.

Hrvati moraju znati da je priča o antifašizmu u suštini laž, te da su Hrvatsku napadale upravo vojne jedinice koje su se pozivale na taj lažni i deklarativni antifašizam i partizansku tradiciju, te da su naoružane do zuba okupirale veliki dio Hrvatske.

Bio je to „antifašistički“ fašizam iza kojeg su ostajala spaljena hrvatska sela, silovane žene i leševi mrtvih Hrvata.