Na Veliki petak Šimun Cirenac išao je umoran s polja i naletio na osuđenika kojeg su legionari tjerali i kojem se izrugivalo mnoštvo. Bio je prisiljen pomoći mu. Postoje ljudi koji ne žele nikomu pomoći i oni koji se gotovo guraju da bi pomogli. Uvjerenje da možemo svakomu pomoći često je bijeg od spoznaje da sami trebamo pomoć u doživljaju samih sebe.
Šimun nije slutio kakvo će značenje za milijune ljudi imati pomoć koju je udijelio osuđenomu – za njega samoga bilo je to isprva teško, a potom iznimno dojmljivo. Susreo je osuđenika u kojemu je bio Bog. Evanđelje govori o Šimunu kao Rufovu i Aleksandrovu ocu. Bio je dakle poznat jeruzalemskoj zajednici, pretpostavljamo, kao i to da je bio obraćenik. Naposljetku, napomena – ponovno gotovo beznačajna – o dolasku s polja podsjeća na prispodobu o rasipnom sinu. Taj je susret promijenio njegov život, iako Isus možda nije izgovorio ni jedne jedine riječi.
Meditacija o Šimunu Cirencu i Kristovom križu
Što li je bilo na tvom srcu, Šimune, dok si svoja leđa podmetnuo pod težinu križa i zaputio se sa čovjekom kojeg i ne poznaješ? Kako li je bilo gledati Mu sveto, izmoreno, popljuvano lice? Što si vidio u umornim Mu očima? Jesi samo šutio? Je li On pokraj tebe šutio? Je li te dotakla ta blizina neznanog ti čovjeka? Vjerujem, Šimune, nakon što te pogledao da i nisi više osjećao kako Ga ne poznaješ. Vjerujem da je nakon toga trena postao ti tako bliz, tako blizu tvoga srca da bi sada dragovoljno i bez prisile pomogao križ Mu nositi…
Sretni Šimune, tako sladak teret bio je na tvojim leđima. Tako sladak put je bio tad pod tvojim nogama. Tako slatka patnja bila je na tvojim plećima. I tako sveti je Suputnik toga dana svojim mirom pokorio sva tvoja opiranja. Šimune, toga dana i meni si pomogao. Toga dana sudjelovao si u spasenju i za sebe i za sve nas. Jer kad je bio na izmaku skoro svih Mu snaga, ti si bio uz njega. Barem u tom trenu nije bio sam. Barem u tom trenu našao se netko tko će stati uz njega. U početku bilo je to nevoljno i prisilno, ali kasnije su slatka postala sva tvoja trpljenja.
Danas zoveš i mene, Gospodine, da budem poput Šimuna. Zoveš me da krenem tebi pomažući nositi terete svim ljudima. Pa i onima koji mi nisu dragi i koje i ne poznam dovoljno. Ali u Tebi i po Tebi svi su mi blizu i svi su mi poznati. Zoveš me da pridignem Tvojom riječju čovjeka i zaputim se s njim na staze koje će ga do Tebe dovesti. Ne daj da budem dio mase koja će te samo promatrati. Ne dopusti da budem bojažljivi čovjek koji je na tvojoj strani, ali se boji javno istupiti i stati uz tebe.
Ali učini nešto i ti za me, Gospodine. Pomozi i ti meni s mojim križevima. Budi i ti moj Šimun koji će podijeliti sa mnom sav moj teret grijeha. Kako bi lako bilo i kako bi dobro bilo da smo Šimun jedni drugima. Ali tako često mi smo masa. Čak ni ne vičemo, nego smo nijema masa. Samo šutimo i promatrano. Daj nam snage, Gospode, da te slijedimo kako god taj put se težak činio, pa makar i do križa. Daj nam vjeru da ti povjerujemo i u vjeri krenemo. Jer vjera gleda križ u oči. Ona nikad ne posustaje i ona nikad ne odustaje. Daj da postanemo Šimun jedan drugome.
Autor: fra Marin Karačić
