10. svibnja 1945. ‘Lajbek milicija’ – tko su ubilačke horde koje su sijale smrt Zagrebom?

Foto: Thinkstock

Nakon ulaska partizana u Zagreb, odmah su uspostavljene ubilačke jedinice sastavljene od dobrovoljaca iz redova partizana i komunista, koje su Zagrepčani prozvali ‘lajbek milicajcima’.

Oni su svakodnevno sijali mučenja, silovanja i smrt na ulicama glavnog grada Hrvatske, odmah od svibnja 1945. pa sve do mjeseca kolovoza.

Koljači sa šajkačama, ”lajbek milicajci” ‘ i pripadnici VI. ličke divizije odradili su dio posla ”partizanskog čišćenja po nacionalnom ključu” hrvatske prijestolnice Zagreba, kojeg su sa mržnjom promatrali kao središte države NDH. Partizani su smatrali da imaju pravo na opću odmazdu u Zagrebu, te da u njemu poubijaju ili protjeraju sve što diše hrvatski. Prema prof. Bancu broj ubijenih u Zagrebu je minimalno 5 000 ljudi, dok neke procjene idu čak do 26 000 ubijenih. Grad je bio pun izbjeglica, te je u njenu i njegovoj okolici bilo nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bježali od partizanskih krvoloka, od kojih su mnogi donedavno nosili na glavi Dražine šubare i kokarde.

Sada su stavili umjesto Dražinih kokarda Titove petokrake: u Zagreb su ušle postrojbe partizana iz Srbije, 1. i 2. armija, spremne na pokolj omraženih “ustaša”, za koje i danas vidimo da smatraju sve nacionalno svjesne Hrvate.

Sličan modus suradnje u ubijanju, petokrake i kokarde, vidjeli smo i u Domovinskom ratu, a osobito je bilo upečatljivo u Vukovaru gdje su zajedno dozivali “salate da pokolju Hrvate”.

Da, postojala je krvnička i patološka želja za ubijanjem Hrvata, da se glavni grad sasvim očisti od „narodnih neprijatelja“. Nakon masovnih ritualnih pokolja u danima nakon ulaska u grad, ubijanje se i dalje nastavilo mjesecima.

Pronalaskom autentičnih dokumenata i osobnim svjedočanstvima, rasvijetijena je jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. godine. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratištima preživjele smaknuće, desetljećima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašavali neuvjerljivom “neprijateljskom propagandom”. Preživjeli Hrvati tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuća na “likvidaciju” odvela milicija grotesknog izgleda, obučeni u krvlju poprskane hlače hrvatskih ubijenih vojnika i podsljemenske narodne “lajbeke”.

Na kraju se tobožnja “zlonamjerna klerofašistička kleveta narodne vlasti” ipak pokazala istinitom.

Takozvani “lajbek milicajci” nosili su hlače smeđe boje, bijele košulje i šarene prsluke ”posuđene” od podsljemenske narodne nošnje, crvene marame, a na glavi crvene zvijezde petokrake.

Bili su naoružani puškom, pištoljem, ručnim bombama i naoštrenim nožem za klanje. Uz druge koljačke postrojbe ta posebna jedinica je služila isključivo za teroriziranje i ubijanje stanovništva. Njezino točno brojno stanje nije utvrđeno, no sigurna je brojila preko 300 ljudi. Bila je sastavljena od dragovoljaca za progon i ubijanje “narodnih neprijatelja” unovačenih uglavnom od “partizana i njihovih simpatizera” iz podsljemenskih sela.

Jedinica je utemeljena po naredbi  “narodnog heroja” i ministra unutrašnjih poslova NRH, poznatog krvoloka Ivana Krajačića zvanog Stevo, a izgled odore smislio je načelnik OZNE za grad Zagreb “narodni heroj” Marijan Cvetković. Bili su smješteni u javne i privremeno otuđene privatne zgrade u Šestinama , Gračanima, Mikulićima i Markuševačkoj Trnavi.

Spomenuta jedinica bila je operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu za Hrvate iz VI. ličke partizanske divizije koju je vodio još jedan „narodni heroj“ – ratni zločinac Đoko Jovanić.

Đoko Jovanić je bio onaj koji je osobno vodio ustanak u Srbu 1941. kada su izvršeni pokolji nad hrvatskim stanovništvom. Sada je nastavio praksu ubijanja Hrvata iz Like u Zagrebu. Kasnije je zbog tih ‘zasluga’ postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.) te proglašen narodnim herojem (1951.).
Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. a umro 2000.-te i pokopan u Aleji ‘narodnih heroja’ na Novom groblju, ali u Beogradu!

Po naredbi ili u prisutnosti operativnih oficira OZNR ‘lajbek milicajci’ upadali su obiteljske domove i vile u rezidencijalnom dijelu Zagreba. Tamo su izvršili brojne zločine: silovali žene ne birajući po dobi, odvodili na likvidaciju su imućne obitelji s djecom, izvršili brojna mučenja. Pored toga upadali su u stanove ‘narodnih neprijatelja’, ritualno pred cijelom obitelji silovali žene, pljačkali stanove i vrijednosti, te uhićene ‘neprijatelje’ sprovodili u privremene zatvore VI. ličke divizije u Gračanima.

Nakon toga mnogi partizani i komunisti bi uselili u napuštene stanove.

Na obroncima Medvednice pronalazili su najpogodnija mjesta za ubojstva, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja istih prisilno su dovodili okolno stanovništvo radi ukopa tijela žrtava.

Svim smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema tvrdnjama većeg broja očevidaca i počinitelja rukovodio je već spomenuti odred ličke divizije, sastavljene većinom od etničkih Srba. Stožer je bio smješten u Gračanima u kući Radić u Gračecu br. 15, a jednim dijelom u kući Haramija u Lonščini br. 25., na temelju čijeg svjedočanstva nakon 1990.  (Miroslav Haramija) su dobiveni dragocjeni podaci u pokoljima o kojima se moralo šutjeti pola stoljeća.  Ogromni podrum kuće Bešić bio je pogon za mučenje uhićenika, ali i poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.

Često bi sve to partizani proslavili pjevanjem i plesanjem partizanskog kola u dvorištu. U zlostavljanjima su sudjelovale i partizanke, jer dio djevojčica i mlađih žena zadržavan je neko vrijeme na životu da bi u tzv. gračanskom bordelu pružale seksualne usluge partizanskim časnicima koji su u tu svrhu hrlili iz grada.

Nitko nikada nije sudski odgovarao za ove strašne zločine, a žrtve nemaju nikakav spomen na ulicama Zagreba u obliku imena ulica ili trgova. Obitelji i prijatelji su 50 godina u tajnosti palili svijeće na mjestima stratišta, a službena hrvatska politika nije ništa napravila da bi se ovi strašni događaji ispravo povijesno i politički vrednovali.

Dapače, sve je i dalje obavijeno velom šutnje, u skladu sa nedavnim zaključcima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Do danas nitko od ‘lajbek-milicajaca’ i ‘ličkih koljača’ nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr