Znate li za ove prljavštine UDBA-e oko smrti i sprovoda kardinala Stepinca?

Foto: Snimka zaslona

Kardinal Alojzije Stepinac umro je 10. veljače 1960. godine. Sprovodni obredi su počeli tri dana kasnije, a kardinala Stepinca su pokopali u Katedrali, sve pod nadzorom i terorom Udbe. Katedrala je bila prepuna (prema nekim procjenama Udbe, oko 6000 vjernika), dok se na prostoru izvan katedrale nalazilo još tisuće vjernika. Udba iznosi da je, prema “gruboj procjeni od večeri kad je Stepinac dopremljen u Zagreb (u večernjim satima 11. 2. 1960.), pa do završetka sahrane, kroz crkvu prodefiliralo oko 20.000 vjernika, uspkos nadzoru Udbe i prijetnjama za one koji dolaze ispratiti voljenog kardinala.

Udba je nastojala identificirati i potom obraditi sve ljude koji su došli ispratiti Stepinca na posljednji počinak, jer su očekivali da je narod zaboravio kardinala kroz godine zatvora, izolacije i sustavne indoktrinacije komunista od vrtića pa do akademskih ustanova. Udba i komunisti su prikazivali sveca i najvećeg sina hrvatskog naroda kao – krvoloka i ubojicu. Da se ne zaboravi danas i da se zna otkuda dolaze napadi na Stepinca, upravo iz udbaške kuhinje….

Kardinal Stepinac danas, snažnije nego ikada u proteklih pola stoljeća, ima simboličku snagu u političkom, ideološkom, vjerskom, pa čak i diplomatskom ili pravosudnom smislu. Oklijevanje Vatikana i pape Franje da okonča njegovo proglašenje svetim, poništenje presude iz 1946. godine, zatim napadi nacionalističke i pročetničke vlade iz Beograda govore u prilog svima onima koji smatraju da se o Stepincu i njegovu djelovanju ima još puno toga za reći, piše express.hr

Slikovni rezultat za alojzije stepinac smrt"

Photo: veritas.hr

U prilog tome govori i sjajna knjiga publicista i istraživača Gordana Akrapa “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”. U knjizi je Akrap na temelju autentičnih dokumenata rekonstruirao djelovanja nacističkih i komunističkih tajnih službi kojima je Stepinac itekako smetao.

Udba nadzirala ukop

Osobito su interesantne fotografije sa Stepinčeva sprovoda na Kaptolu. Udba je pomno pratila cijeli sprovod, čitav prostor unutar i izvan katedrale, snimljene su brojne fotografije, koje su kasnije pomno analizirane. Jasno, Udba je nastojala identificirati i potom obraditi sve one koji su došli ispratiti Stepinca na posljednji počinak, ali zna se da su bilježene čak i izjave samih vjernika na sprovodu. Akrap u knjizi detaljno piše i o samoj Stepinčevoj smrti te opisuje aktivnosti komunističkih vlasti oko priprema sprovoda: “Dana 10. 2. 1960., u 14.30 sati, u župnom dvoru u Krašiću, preminuo je zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac.

Preminuo je nakon odležanih 14 godina zatvora i internacije, tek dvije godine prije kraja izdržavanja kazne na koju je bio osuđen. UDBA je, kao i druge jugoslavenske izvještajne i sigurnosne službe, odmah dodatno pojačala svoju djelatnost i represivno djelovanje prema svećenicima i biskupima, zaprijetivši im rigoroznim represivnim mjerama u slučaju da se smrt kardinala Stepinca počne obilježavati na način na koji su u UDB-i smatrali neprimjerenim:…organi SUP-a posjetili su 11. 2. uglavnom sve jugoslovenske biskupe i skrenuli im pažnju da neće biti dozvoljene nikakve javne manifestacije niti kolektivne posjete Krašiću u Zagrebu, kao i to da od njih očekujemo da poduzmu odgovarajuće mjere kako ne bi došlo do nepoželjnih ispada među podređenim klerom ili vjernicima”.

Isti dan uvedene su stroge mjere kontrole prilazima Krašiću tako što su sva vozila, osobna i autobusi, zaustavljana, a putnici pregledavani. Svećenici koji su se uputili u Krašić, kao i druge osobe koje nisu bile iz Krašića, bili su izdvojeni i onemogućen im je ulazak u Krašić.

Stepinac mučenik

Međunarodni tisak je, uz emigrantski tisak, za koji je to bilo očekivano, u superlativima počeo pisati o kardinalu Stepincu i njegovu mučeništvu. Stoga Udba pokreće i medijsku akciju, a Akrap ovako citira jedan njihov dokument: “U cilju paraliziranja tendencioznog pisanja povodom Stepinčeve smrti poduzete su mjere da se međunarodnoj javnosti pruže što točniji i objektivniji podaci o njegovu vladanju i razlozima suđenja. Zbog toga je dopisnicima stranih agencija dat sažet tekst Stepinčeve političke djelatnosti za vrijeme njemačke okupacije, uvjeti pod kojima je živio poslije suđenja na uvjetnom otpustu, mogućnosti liječenja itd. Ovakvi podaci servirani su stranom tisku koji ih je rado prihvatio, a na istoj liniji i sa sličnim komentarima na stranim jezicima nastupio je i Radio Beograd 12. veljače u emisijama za inozemstvo. Ovo je imalo pozitivne rezultate pa su znatno smanjeni negativni napisi u međunarodnom tisku”.

Udba je u potpunosti preuzela kontrolu nad svim vrstama pismenih pošiljki najviših crkvenih velikodostojnika u Jugoslaviji. Ne samo da je sva pošta bila kontrolirana, nego Udba posebno ističe da je “devet telegrama zaplijenjeno zbog neprijateljskog sadržaja (politička emigracija)”, a to znači da ti telegrami nisu stigli onamo kamo su bili upućeni. Iako je Udba inzistirala da se kardinal pokopa u obiteljskoj grobnici u Krašiću (čak im ni ukop u župnoj crkvi u Krašiću nije bio prihvatljiv), nadbiskup Šeper je vještim manevrima pozitivno riješio pitanje mjesta ukopa. Ivan Krajačić Stevo, iako na dužnosti izvan Udbe, dao je odobrenje da Katolička crkva sama odluči gdje želi pokopati kardinala Stepinca, pa bilo to čak i u zagrebačkoj katedrali, ali uz što manje buke u javnosti te uz isključivo vjerske aktivnosti unutar katedrale. Uoči pokopa u Zagrebu Udba je, piše Akrap, pritvorila desetke osoba (bivši križari, istaknuti klerikalci i sl.), a mnoge privela na obavještajne razgovore. Istodobno je politički dio vlasti upozorio strane diplomatske predstavnike da “njihovo moguće službeno sudjelovanje u sprovodnom obredu neće smatrati prijateljskim činom prema FNRJ”.

 

Zagreb i Hrvatska uz voljenog kardinala – “Svetac!”

Fra Bonaventura Duda, jedan od suvremenika kardinala Stepinca i svjedok u kauzi sjeća se da se vijest o Stepinčevoj smrti “kao munja proširila u Zagrebu.” Kardinalovo tijelo još nije ni stiglo u Zagreb, a pred Katedralu su stizale nepregledne kolone ljudi. A kad su dovezli lijes, “čas je bio nezaboravno vječan, u dubokoj boli i šutnji”. Kad je lijes otkriven, vinuo se “uzdah do neba iz svih naših grudi: ‘Svetac!’”, sjeća se pater Duda. Vjernici su bdjeli uz svoga nadbiskupa do subotnjih ranojutarnjih sati. Bila je to noćna procesija uz suze, pjesmu, zazive. Klerici su primali na stotine krunica kojima bi dotakli Kardinalovo tijelo. No, ni posljednji ispraćaj kardinala Stepinca nije bio oslobođen nadzora vlasti. Ali, iako su posvuda bili prisutni agenti UDBE, ipak su bili nemoćni pred tisućama ljudi koji su dolazili i iz naudaljenijih krajeva Hrvatske, a pred Katedralom su se vidjeli i automobili stranih registracijskih oznaka.

 

Photo: veritas.hr

Savezna i hrvatska Udba izradile su kasnije podrobne analize o mogućim posljedicama smrti kardinala Stepinca. Udba je “nekoliko puta upozoravala funkcionara zagrebačke nadbiskupije na političke aspekte u kampanji oko Stepinca poslije njegove smrti, a posebno u vezi Stepinčeva groba. Čak je predloženo da se odgovorni kaptolski funkcioner za uređenje i vođenje Stepinčeva groba administrativno goni zbog remećenja javnog reda i mira”.

Naime, Udba u svojim izvješćima često upućuje na to da se “odmah ispod maske nalazi vijenac s hrvatskom trobojnicom bez petokrake zvijezde”, a to smatraju ozbiljnom provokacijom.

Jedan od Udbinih dokumenata, u kojemu se upozorava na akcije za beatifikaciju Stepinca, završava riječima: “Odmah bi trebalo zabraniti i ukazati kao na provokativno posebno uređivanje u katedrali Stepinčeva prostora sa slikom na mjestu gdje se nalazi njegov grob tim više što je u zagrebačkoj katedrali pokopano oko 60 biskupa i nadbiskupa, a niti za jednog nema okićenog prostora cvijećem, slike i paljenje svijeća”.

Jedno je u svemu tome sigurno – mržnja prema Stepincu bila je demonski jaka i nepoštedna,

 

Photo: veritas.hr

 

Dodatak: Je li UDBA nasilno uzela srce kardinala Stepinca?

O sudbini Stepinčeva srca pisao je pokojni dr. Lav Znidarčić u svojoj knjizi ALOJZIJE STEPINAC (1998.) ter je iznio nekoliko detalja o tome što se događalo prigodom obdukcije i balzamiranja Stepinčeva tijela u Zavodu za sudsku medicinu. No konačnog i pouzdanog odgovora tada nije uspio pronaći. Međutim, “čini se da smo sada nešto bliže pouzdanom odgovoru na to pitanje”, napisao je pater Roščić za Stepinčevo 2003. godine. Naime, u tadašnjem broju Glasnika Postulature “Blaženi Alojzije Stepinac” (10. veljače 2003), dr. Juraj Batelja, postulator kauze Bl. Alojzija Stepinca, otvoreno je Josipu Manoliću, načelniku Ozne i nadgledniku za sve zatvore u Hrvatskoj u vrijeme uhićenja i suđenja Alojziju Stepincu, postavio pitanje: “Zašto je Udba izdala nalog da joj dr. Franjo Šeper, apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije, preda Kardinalovo srce sačuvano od uništenja prigodom obdukcije, i uništila ga?” Očito je da tako formulirano pitanje uključuje nedvojbeno viši stupanj saznanja o tome što se i kako dogodilo sa Stepinčevim srcem. To je još razvidnije iz teksta u istom broju Glasnika Postulature, gdje se tumači umjetnička slika “Stepinčevo srce” (D. Šipek), reproducirana na naslovnici toga Glasila.

A objašnjenje glasi: Slika je nastala uslijed spoznaje da je jugoslavenska tajna policija iz Nadbiskupskog dvora u Zagrebu nasilno odnijela Blaženikovo srce, sačuvano za vrijeme obdukcije dobrotom i snalažljivošću dr. Petera Grünwalda, te ga uništila, spalila u malom krematoriju policijske ambulante u Šarengradskoj ulici u Zagrebu. Pokojni dr. Lav Znidarčić, uz sva nastojanja, očito nije uspio do kraja riješiti i odgonetnuti “tajnu” o Stepinčevu srcu. Ipak, taj se stravični, antihumani i svetogrdni čin postupno razotkriva, slažu se detalji, koji će jednoga dana biti sigurno upotpunjeni i cjeloviti. Velik je pomak već u tome da se sada zna da je “Stepinčevo srce” ipak bilo izneseno iz obdukcijske dvorane, da je neko vrijeme (možda samo nekoliko dana!) bilo pohranjeno na sigurnom mjestu, a tek potom je izdan i proveden zahtjevni nalog da se srce izruči agentima tajne policije. Izručenje (zapljena ili otimačina!?) zbilo se u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, a potom je slijedilo spaljivanje u “pećnici” policijske ambulante.

Kada javnosti budu dostupni svi sabrani iskazi i dokumenti iz procesa za beatifikaciju i kanonizaciju Bl. Alojzija Stepinca, javnost će saznati puni i pravi odgovor na pitanje “Gdje je Stepinčevo srce?”, premda je i ovo što je dosad poznato svjedočanstvo o doista nevjerojatno potresnoj i okrutnoj činjenici. Jedno je u svemu tome sigurno – mržnja prema Stepincu bila je demonski jaka i nepoštedna, a sav naboj te mržnje naslućuje se u svetogrdnom činu prema Kardinalovu srcu! Zato i nije bez smisla pomisao i na mogućnost “obrednog spaljivanja srca”, kako je to čest slučaj u nastranim demonskim ritualima. Spepeliti i pepeo prosuti, s nakanom da se zatre svaki trag, da osveta i kazna budu potpune, upečatljive i opominjuće – poznati su postupci iz ritualâ u nekim “tajnim društvima”, a zapisani su u tekstovima obrednih “tajnih prisega”, o kojima je, kažu neki, bolje šutjeti, nego li govoriti, piše vecernji.hr

 

Stepinčev grob u katedrali

Photo: hr.wikipedia.org

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/express.hr