11. prosinca 1991. Nepoznata tragedija tri dana nakon ubojstva obitelji Zec – ubijene tri obitelji i djeca Nikolina Fabac (10), Željka Fabac (14) i Darko Dvorneković (10)

Foto: Fah

Velika i javnosti nepoznata tragedija zadesila je maleno hrvatsko selo Gornje Jame kod Gline: u strašnom masakru ubijene su istovremeno čak tri hrvatske obitelji. O tragediji obitelji Zec pisalo se godinama u medijima, ali ovaj puno veći pokolj u kojem je ubijeno čak troje djece, očevi, majke, djedovi i bake ostao je potpuno nepoznat hvatskoj i međunarodnoj javnosti.

Štoviše, ovakvih obiteljskih tragedija gdje su žrtve bila djeca bilo je mnogo u Domovinskom ratu. Uz dužnu sućut tragično preminuloj obitelji Zec, vrijeme je da svako dijete i svaka obitelj ubijena u Domovinskom ratu dobije mjesto u javnosti i to svojim imenom i prezimenom. 

Slikovni rezultat za gornje jame"

Photo: narod.hr

Na današnji dan 11. prosinca 1991.  počinjen je strašan zločin u Gornjim Jamama kod Gline o kojemu hrvatska javnost ništa ne zna. Radi se ne samo o zločinima nad 15 civila, već i o ubijanju troje djece dobi od 10 do 14 godina.

Ubijene su slijedeće obitelji:

obitelj Fabac: otac Nikola, majka Marija  i dvije sestre od 10 i 14 godina, djevojčice Nikolina i Željka Fabac (djevojčici su zločinci odrezali pletenice kao ‘trofej’)

obitelj Dvorneković: majka Slavica, djed, baka i 10-godišnji sin i unuk Darko.

druga obitelj Fabac: otac Ivo i njegova dva sina Janko i Stevo, koji su bili ljudi odrasle dobi.

Sve te ubijene obitelji, kao i nekoliko staraca, na kraju krvavog pira Srbi su spalili u jednoj kući.

Tu nije bio kraj ubijanjima. Nakon pokolja u Donjim Jamam, pa Gornjim Jamama, svega nakon par dana u susjednom hrvatskom selu Joševica ubijeno je još troje djece i rođene braće Šiftar: Pavao Šiftar (15), Ljubica Šiftar (19) i Luka Šiftar (21).

Tog dana u Gornjim Jamam četnici su okupili dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Ondje su ih sve ubili, a potom i zapalili. Ostale su žrtve ubijene ondje gdje su ih u svom smrtonosnom pohodu zatekli. Čak ni Srbina 50-godišnjeg Gojka Pavlovića koji je ostao braniti svoje sumještane Hrvate. Uporno je ponavljao da njegovi susjedi nikada nikakvo zlo nisu učinili baš nikome i da su to dobri i pošteni ljudi…Njegove molbe da poštede bespomoćne civile prekinuli su ubivši ga rafalom iz strojnice na sred ulici. Tri starice iz susjednih sela slučajno su se zatekle tada u Gornjim Jamama. I njih su likvidirali.

Jedan od pripadnika zločinačkih Šiltova se svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej, piše 24sata.hr

Tragedija je hrvatskog društva da ništa ne zna o strašnim smrtima njihove djece, stradalih od ruke poludjelih četnika iz susjednih sela, koje su vjerojatno i poznavali.

Dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr: ‘U Domovinskom ratu ubijeno je oko 400, a ranjeno preko 1200 djece’

Brojne pobijene obitelji na Banovini, pa i cijeloj Hrvatskoj, u Domovinskom ratu su posve nepoznate ili zaboravljene. Zašto? Možemo li konačno doznati sudbine i imena sve ubijene 402 djece u Domovinskom ratu? Mogu li se znati njihova imena i prezimena, da javnost može oplakati svako dijete i svaku obitelj i suosjećati se sa njima? Može li se u njihov spomen napraviti poneka kazališna predstava, dokumentarni film, televizijska emisija ili barem javno zapisati njihova ime da se zna da su i oni ubijeni u podloj agresiji na Hrvatsku?

Možda bi bilo najbolje da SVA ubijena djeca u Hrvatskoj dobiju jedan memorijalni centar ili bar spomenik gdje bi njihova imena podsjećala na strašan rat čiji je uzrok bila sumanuta ideja velikosrpstva i zločinački režim na vlasti u Srbiji.

Neispričane priče – svako ubijeno dijete u srbijanskoj agresiji ima svoje ime i prezime

Fašističke srpske postrojbe sijale smrt u 27 hrvatskih sela oko Gline

Malo se i zna da su srpske postrojbe počinile strašne zločine u ljeto 1991. u 27 hrvatskih sela sjeverno od Gline, kada su etnički očistile i pobile gotovo sve Hrvate iz tih čisto hrvatskih sela. To su učinili u okviru svog monstruoznog plana Velike Srbije koji je podrazumijevao rijeku Kupu kao granicu te fašističke države, koja je i danas nedosanjani san mnogih političara sa prostora Republike Srbije.

Strašne tragedije za koje nitko nikada nije čuo, osim obitelji i sumještana ovih sela.

Cijelo područje sjeverno od Gline postalo je prava garež i pustoš. Preostali mali broj Hrvata koji su ostali u svojim domovima podvrgnuli su teroru i ubijanjima koji su trajali mjesecima.

Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem ne onoliku kada su se natjecali tko će osuditi nekoliko polupanih prozora ili natpisa na zidovima fasada.

Nije li vrijeme da hrvatska javnost dozna imena te nevine djece i da se država pobrine da dobiju jedan memorijalni centar koji će biti svjedokom i žrtve te djece i jednog suludog vremena i mržnje koje je poticala dijabolična ideja velikosrpstva?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/24sata.hr