Danas se obilježava Međunarodni dan nevine djece – žrtava agresije, a to je prilika da se prisjetimo i sve one hrvatske djece kojima je Domovinski rat prekinuo sretno djetinjstvo.
O temi djece ubijene i ranjene tijekom Domovinskog rata razgovaramo s dr. sc. Vlatkom Vukelić.
Dr. sc. Vlatka Vukelić docentica je na Odsjeku za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Odnedavno se bavi temom djece stradale u Domovinskom ratu te je sudjelovala na simpoziju “Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskome ratu” održanom od 4. do 6. travnja u Pridvorju u Konavlima, a nedavno je na temu „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala i predavanje u Sisku.
Narod.hr: Nedavno ste u Sisku održali predavanje „Ukradeno djetinjstvo“ o djeci ubijenoj i ranjenoj u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije. Kako ste se počeli baviti ovim pitanjem?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Za mene je ovo istraživačka novina i ljudski izazov. Godine usavršavanja vodile su me ka nekim drugim temama, no kada me gospodin Vlado Čutura iz zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja kontaktirao i predložio suradnju po ovoj temi, odmah sam pristala. Također, bila sam uvjerena, s obzirom na temu, ali i relativno kratak vremenski odmak od navedenih pogibija, kako se o tome već mnogo reklo, i sa znanstvene i sa stručne i institucionalne strane. Ostala sam u šoku kada sam shvatila da moje pretpostavke nisu ni blizu istini. To nas je potaknulo na jedan širi projekt koji je trebao kao jednu od polaznih točaka imati organizaciju znanstvenoga skupa na kojem bi se istaknulo što se do sada po pitanju istraživanja ove teme napravilo, no gdje bi se upozorilo i na činjenicu da velik dio posla slijedi. Znanstveni simpozij pod nazivom Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu održao se od 4. – 6. travnja 2019. u Franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima. Simpozij su organizirali Zagrebački institut za kulturu zdravlja, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika i domaćin, Franjevački samostan, pod pod visokim pokroviteljstvom Predsjednica Republike Kolinde Grabar Kitarović.
Nepostojanje senzibiliteta lokalne politike za ovu temu
Kada smo dogovarali načelnu temu istraživanja, a to su sva ubijena djeca na području Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, smatrala sam da je logično da sama obradim područje s kojega dolazim, a to je Sisačko-moslavačka županija. Znam kako je pretjerano očekivati senzibilizaciju lokalne politike za ovu temu, no indiferentnost prema njoj govori još više od nepostojanja senzibiliteta. Ono što je do sada istraženo treba usustaviti, metodologiju ujednačiti te u konačnici javnosti prezentirati. Začuđuje koliko javnost nije upoznata s osnovnim podacima o ubijenoj djeci tijekom Domovinskog rata, ali i kako za tu temu nema prostora u nacionalnom povijesnom kurikulu. No, ako je to već činjenično stanje, nitko ne zabranjuje jedinicama lokalne uprave i samouprave da istraživače ove bolne teme ne uključe u osvještavanje zajednice. Svatko od nas odazvat će se na predavanje koje u tu svrhu bude prezentirano, jer rezultate onoga što smo do sada istražili možemo i moramo predstaviti javnosti.
Ono što bih još istaknula je da pojedinci s terena na lokalu djeluju izuzetno susretljivo. Ljudi koji su sudjelovali ili u liječenju ili pružanju bilo kakve pomoći djeci tijekom ratnih operacija, rado će i cjelovito podijeliti podatke koje svjedoče. Bez njih bi ovaj posao bio nemoguć, jer sama dokumentacija u istraživanju ovog tipa nije dostatna.
Narod.hr: Na koje su načine u Domovinskom ratu stradavala djeca?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Djeca Republike Hrvatske bila su uključena u ratna zbivanja fizički, psihički i emocionalno, jer je granična crta obrane bila protegnuta na više stotina kilometara te su djeca bila neposredno uz bojišnicu promatrajući rat koji je bio sveprisutan. Organiziran je proces evakuacije ili izmještanja djece i tek treba utvrditi posljedice koje je ostavio na hrvatsku djecu. Osjećaj odvojenosti od obitelji i prijatelja ili vlastite države, tek treba postati tema istraživanja hrvatskih povjesničara i sociologa. Potiskivanje i zaborav stvoreni u atmosferi društvenog iskupljenja te negacija vlastite žrtve trebaju ući u sadržaje povijesnih i socioloških istraživanja, prije svega radi razumijevanja svih društvenih promjena koje su uslijedile nakon svršetka ratnih operacija.
Samo u Slavonskom Brodu ubijen je cijeli jedan razred
Prema podatcima, koje je prikupila Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata u njemu je ubijeno 402 djece u Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini i nekoliko puta više. Samo u Slavonskom Brodu ubijen je jedan razred, njih 29 s imenom i prezimenom, zatim u Dubrovniku, u Zadru, Osijeku i drugdje. Znanstveni simpozij otvorio je i neke druge prizme oko brojnosti poginule i ubijene djece, ali je zajednička namjera svih prisutnih da se poštuje ime žrtve s imenom i prezimenom te da se otvori zaboravljeni Imenik. Danas jedan dio znanstvenika smatra kako je broj ubijene djece ipak nešto manji, no tek kada autoriziramo tzv. knjigu mrtvih, definirati ćemo i tzv. konačan broj. Ovdje je izuzetno teško licitirati brojkama, jer je i jedan dječji život nasilno prekinut, grijeh protiv čovjeka i svega što poznajemo kao naše humano okruženje. Pogotovo kada znamo da su djeca pogibala na kućnome pragu.
U Domovinskom ratu na području Republike Hrvatske ranjeno je više od 1200 djece. Oni ne pripadaju u skupinu hrvatskih ratnih vojnih invalida, ni u ostale tjelesne invalide. Bez jednoga roditelja u Domovinskom je ratu u Hrvatskom ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54.
Nacionalna samobitnost i državna opstojnost hrvatskoga naroda očitovala se u pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1990.–1995.) kojim je hrvatski narod iskazao odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. Za to je plaćena iznimno skupa i nezaboravljiva cijena. Počinitelji zločina nad djecom mahom nisu podvrgnuti sudu, a kako ratni zločini po međunarodnom i domaćem pravu ne zastarijevaju, za utvrđivanje povijesne istine i privođenje počinitelja pravdi još uvijek nije kasno. Ono za što također nikako nije kasno je iskaz pijeteta dječjim žrtvama i njihovim obiteljima, a za što smo odgovorni kao pojedinci i institucije.
Žalosno je da su nam danas puna usta deklarativne zaštite svih mogućih zajednica koje trpe ikoje društvene nepravde, osvješćujemo probleme azilanata, manjinskih zajednica ili skupina, a svojoj ubijenoj djeci nismo u stanju posvetiti sat nastave u školama ili pola sata na raznim lokalnim svečanim sjednicama. To su djeca koja su ubijena uslijed agresije koju je Republika Hrvatska trpjela, jer je težila suverenosti, samostalnosti i demokraciji. Mi koji danas baštinimo Lijepu našu, moramo biti svjesni tih dječjih žrtava, jer je to neopoziva činjenica koja ukazuje na teško ostvarenje državne samostalnosti.
Narod.hr: Na predavanju u Sisku istaknuli ste kako ste se šokirali kada ste shvatili da još uvijek nije točno utvrđena brojka ubijene djece. Što biste o tome poručili odgovornim institucijama?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Za istraživače postoje veliki problemi jer je nejasno i koje su institucije mjerodavne za podastiranje kojih podataka. Općeniti kaos ogleda se kroz institucionalnu nepovezanost i nedefiniranost u obradi, a onda i izradi baze podataka. Stoga su često udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata najrelevantniji imatelji podataka. Načelne „zadaće“ koje postoje u pojedinih institucija, svedene su samo na institucionalno, ali ne i šire nacionalno djelovanje, barem u istraživačkim ovlastima, što je ovdje izuzetno ograničavajući faktor.
U jednom intervjuu sam već istaknula kako je za ovakve stvari potrebna politička volja. Ističem to i ovdje danas. Stručnjake imamo, potrebno je oformiti tijela s posebnim ovlastima koja će se baviti samo i samo utvrđivanjem ovih činjenica i to do faze kompletiranja slučaja u kaznenome postupku. Dati im mogućnosti uvida u svu dokumentaciju koja im je potrebna da utvrde okolnosti stradanja, ali i provedu predradnje za podizanje kaznenog postupka. Ovo treba biti skrb države, a ne svake pojedine obitelji u kojoj postoji stradali/ubijeni civil/dijete. Ovo kreće od nas samih. Mi kao društvo i država to trebamo htjeti. Oformiti službeno tijelo, komisiju, pa tko se toga može bojati ili to ne htjeti?
Imamo generacijsku obvezu dovršiti istraživanje o djeci u Domovinskom ratu
Narod.hr: O djeci ubijenoj u Domovinskom ratu vrlo se malo govori. Što je, po Vašem mišljenju, potrebno da bi se takvo stanje promijenilo?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Mislim kako smo kao narod i društvo skloni tome da nam „važne teme“ nameću anacionalne institucije, pod prizmom globalizma ili kozmopolizma. U tom se spektru gubi pojedinac, pa u tom smislu i pojedina žrtva, a u konkretnom slučaju ime svakog pojedinog ubijenog djeteta u Domovinskom ratu. Imamo zaključak da je bilo ubijene djece, no to nije dovoljno, a svakako je nedostatno s civilizacijskog stupnja na kojem se kao zajednica nalazimo. S druge strane, ovo je izuzetno bolna tema. Mislim kako ne postoji čak ni puki promatrač koji, ako čita i same taksativne podatke oko ubojstva pojedinog djeteta, ne stvori emocionalnu vezu. Znanstvenicima je izuzetno teško zadržati objektivnost i prolaziti teren u potrazi za činjenicama koje nadopunjuju izvješća državnih tijela ili matičnih ureda ili bolnica. No kako su godine odmakle, a već je (pre)puno vremena prošlo od kraja Rata, obitelji ubijene djece sve su manje kooperativne i povjerljive, jer su davali iskaze nebrojeno puta za razne statistike koje nisu nikada javno objavljene i danas su većini javnosti nedostupne. Ne možemo reći kako se nije kretalo u projekte koji bi utvrdili točne brojke, okolnosti stradavanja i broj ubijene djece, no mnogi podaci su nedostupni, a kaos koji je tada vladao na mnogim terenima (slobodne i okupirane) Hrvatske, za posljedicu je ostavio i kaotično zabilježene informacije. Ogromne i neplanirane migracije civilnog stanovništva bilježene su koliko se dalo u ratnim uvijetima, ali dio podataka svakako je izgubljen. I tu su naše informativne „crne rupe“: koliko je hrvatskih civila ostalo na okupiranome području, jesu li uspješno pobjegli u nekim drugim razdobljima, jesu li ubijeni, gdje su ukopani, što ako su imali obitelj na području BiH koja je došla po njihova bezživotna tijela te ih ukopala na području druge države, a o čemu svjedoči jedan slučaj iz Petrinje, gdje su ubijeni roditelji i dvoje djece. Za pokušaj utvrđivanja taksativnih podataka oko navedenoga predmeta je potrebna nevjerojatna upornost, staloženost i savršena historiografska metodologija, utvrđena od strane čak raznih struka, infiltracija u lokalne sredine, od institucionalne do ljudske razine… Za to trebate vrijeme, novac, različite timove i suradnju znanstvenih subjekata. To još nismo postigli. No, možemo reći kako smo problem detektirali, postavili, a imamo generacijsku obvezu i dovršiti ga.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
