Na području današnje Gospićko-Senjske biskupije ubijeno 18 svećenika u II. svjetskom ratu i neposrednom poraću (12 svećenika su ubili partizani, 3 četnici, jednog Nijemci, jedan je umro od posljedica torture i jedan u zatvoru u Lepoglavi).
Dr. Fran Binički, vrsni izdanak Like, bio je revan pregalac na duhovnom, intelektualnom i književnom polju: svećenik, profesor, publicist i poliglot. Rođen je 11. srpnja 1875. godine od roditelja Marka i Ane u Mušaluku, župa Lički Osik. Za svećenika je zaređen 1899. godine i Mladu misu slavio je 22. srpnja, na blagdan Sv. Marije Magdalene. Obnašao je službu prefekta senjskog sjemeništa, te kapelana u Novome Vinodolskom.
Nastavlja studij u Innsbrucku gdje je doktorirao 1902. godine.
Pisao i pod pseudonimima »pop Hrvat Likota« i »pop Slobodin«. Završio studij teologije s doktoratom u Innsbrucku. Bio je kapelan u Novom Vinodolskom te profesor senjskoga sjemeništa. Uređivao ediciju Pučka knjižnica u Senju te listove Hrvat u Gospiću i Hrvatska u Zadru. Njegova djela uglavnom tematiziraju događaje iz hrvatske povijesti i odlikuju se naglašenim rodoljubljem i didakticizmom. Pisao je epske pjesme i epove (Grgur Ninski, 1900; Tvrtko, 1908), romane (Ivan Hrvaćanin, 1926), pripovijesti (Na ruševinama, 1940), memoarsku prozu (Moje tamnovanje, 1941) te djela iz povijesti i crkvene povijesti (Predziđe kršćanstva, 1924).
U sjemeništu je duhovni profesor crkvenog prava, povijesti crkve i starog crkvenog hrvatskog jezika. Uz materinji i klasične jezike govorio je i više stranih jezika. Nakon zatvaranja senjskog sjemeništa 1919. godine službovanje nastavlja u župi Široka Kula, a od 1924. upravlja župom Lički Osik. Godine 1934./35. tamnuje u Gospiću i Srijemskoj Mitrovici, te se vraća na Lički Osik i tu ostaje do proljeća 1945. godine, piše Gospićko-Senjska biskupija
Partizanska vojska dovodi ga u gospićku tamnicu gdje je mučen. U tamnici je obolio i kasno bio prebačen u gospićku bolnicu gdje je umro 1. svibnja 1945. godine. Njegovo mrtvo tijelo krišom je, pomoću povjerljivih ljudi, iz bolničke mrtvačnice u seoskim kolima pokriveno sijenom, odvezeno i pokopano na groblju u Ličkom Osiku.
Na području današnje Gospićko-Senjske biskupije ubijeno 18 svećenika u II. svjetskom ratu i neposrednom poraću (12 svećenika su ubili partizani, 3 četnici, jednog Nijemci, jedan je umro od posljedica torture i jedan u zatvoru u Lepoglavi).
Njihova imena su:
- Fran Binički (1875.-1945.),
- Dragutin Fifka (1890.-1943.),
- Stjepan Gabrić (1912.- 1947.),
- Ivan Juraić (1884.-1942.),
- Ladislav Kolarić (+1943.),
- Bogumil Krušić (1910.- 1943.),
- Juraj Matijević (1910.-1943.),
- Juraj Mihić (1909.-194_),
- Zvonko Milinović (1914.-1943.),
- Mate Moguš (1912.-1945.),
- Vladimir Stuparić (1911.-1943.),
- Dragutin Štimac (1907.-1943.),
- Blaž Tomljanović (1888.-1942.),
- Bruno Vernazza (1880.-1945.),
- Antun Zilavec (1915.-1943.)
Posebno izdvajamo ubojstva dvojice nevinih svećenika na glasi svetosti:
Vladimir Kargačin, r. 1906. u Novom, svećenik od 1931. Službovao kao kapelan na Trsatu, u Novom, Bribiru i Gospiću. Od 1936. vjeroučitelj na Gospićkoj gimnaziji. Vodio je Hrvatski katolički pokret i bio duhovnik Križarskog bratstva u Gospiću. Kada su u Gospić ušli partizani ostao je ondje uvjeren da mu ništa neće biti jer nije nikome ništa loše učinio. Sklonio se najprije kod Mile Stilinovića, krojača u Kaniži, te je zatim prešao u kuću Jose Milinkovića, zajedno s profesorom Krilovom (Rus, izbjeglica). Uvečer 4. travnja 1945. došli su u kuću njegovi bivši đaci i tražili da obojica pođu s njima. Nisu se vratili (Spomenica Župe Gospić).
U Gospićkom Spomen zborniku stoji :”Ubio ga je Srbin Vlade Plećaš (Pusanov) kod rijeke Novčiće u Gospićkoj Kaniži.” Pokopan je groblju u Novom.
Dragutin Kukalj, r. u Crikvenici 1899. Svećenik od 1922. Kao kapelan i kateheta službovao u Mrkoplju, Ogulinu i Vrbovskom. 1934. upr. župe Ogulin (v. ZOV), a 1937. župnik u Slunju i dekan. O njegovom djelovanju u Slunju pisao sam u Mostovima. God. 1940. premješten za župnika i dekana u Gospić. Naredne godine je ličko-krbavski arhiđakon a 4. XI. 1942. biskupski delegat za gospićki, udbinski i perušićki dekanat. Politikom se nije bavio, a pomagao je u ratu svima. U zatvor je slao pomoć Zidovima i partizanima. Svećenici iz Primorja preporučivali su mu neke svoje župljane koji su bili kao partizani zarobljeni. Kukalj se zamjerao mjesnim vlastima intervenirajući za te zatvorenike. Za vrijeme rata umro je u Gospiću prirodnom smrću pravoslavni paroh Geno Ilić. Sprovod je vodio Kukalj zajedno s drugim gospićkim svećenicima. Uvjeren da nije ništa kriv ostaje po dolasku partizana u Gospiću koji ga na putu prema bolnici uhvate, odvedu u vojarnu i strijeljaju 4. IV. 1945. Prema Spomenici župe Gospić, Kukalja su iz bolnice, gdje se sklonio, odveli u partizani zajedno s drugim svećenicima i bolničkim osobljem pred kuću Marka Rosandića. Većina je streljana iza kuće Ivana Jengića «Mrguda». Ostale zajedno sa svećenicima odveli su u kuću Zore Čanić, udove dr. Ivana. Oko 23,30 odveden je Kukalj do Kloštra i strijeljan. Ujutro ga je ondje među ostalim strijeljanima vidio i prepoznao Frane Turić.
Lice je župnikovo bilo sve iznakaženo, ali ga je prepoznao po ostacima svećeničke odjeće.
U gospićkom Spomen zborniku piše: “Ubili ga partizani na Tratini kod mosta na Bogdanici”. Nikola Bićanić dodaje: “izmrcvaren ležao je u rublju bez odijela”. Vjerojatno jedan od najvećih liturgijskih praktičara u Hrvatskoj između dva rata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
