Dana 13. kolovoza 1961. komunističke vlasti počele su graditi u Berlinu Zid kojim su htjeli spriječiti odlazak ljudi iz „komunističkog raja“ koji se zvao, ironično, Demokratska Republika Njemačka.
Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao i u Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu gdje su našle smrt brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“.
To rasvjetljuje svu demagogiju tog imena.
Berlinski Zid je mjesto velikog zločina nad nevinim civilima glavnog njemačkog grada. Ostaje kao trajan spomenik na ludilo jednog sustava koji je opijen pobjedom nad jednim ‘bratskim’ totalitarnim sustavom, nacističkim, izgradio sam sebi spomenik sramote i neljudskosti.
U namjeri da spriječi prebjege, okupacijske sovjetske vlasti su zajedno sa domaćim komunističkim izdajnicima odlučile zatvoriti granicu, te je 1961. na današnji dan prvo podignuta velika žičana ograda. Tu su bila i stražarska mjesta sa vojnicima koji su pucali na prebjege.
U toj prvoj fazi je bilo najviše prebjega: bilo kopanjem tunela, bilo skakanjem preko ograde iz prozora obližnjih zgrada.
U sljedeće četiri godine ograda je povećana i učvršćena, ali ni to nije zadovoljilo poremećene umove komunista, pa je malo kasnije počela gradnja Zida koji je jedan cijeli grad učinio velikim logorom.
Sljedeća faza trajala je do 1975., a nakon toga je nastala posljednja i najstrašnija faza Berlinskog Zida.
Sagrađen je od 45.000 odvojenih sekcija pojačanog betona. Svaka je visoka 3,6 metara, a široka 1,2 metara.
Na vrhu Zida nalazila se glatka cijev kako bi ga bilo što teže prijeći. Pojačan je mrežastom ogradom, signalnom ogradom, žičanom ogradom, psima i s više od 116 tornjeva i 20 bunkera, prokopani su mnogobrojni kanali i korita.
Cijelih 43 kilometara Zida prolazilo je kroz grad, a ostatak oko Zapadnog Berlina. Ukupno je bio dugačak 156 kilometara.
Bijeg preko Zida – smrt za mnoge nevine Berlinčane
Ljudi su bježali na razne načine. Tako su kopali duge tunele ili vozili sportski auto u punoj brzini kroz osnovnu ogradu. Nakon toga postavljena je metalna šipka.
No četvero ljudi prošlo je i tu prepreku tako što su napravili oslabljeni krov i vjetrobran koji su se u dodiru sa šipkom odvojili. Zbog toga napravljene su cik-cak ceste ispred kontrolnih točaka.
Godine 1979. dvije obitelji pobjegle su tako što su napravile balon od odjeće od najlona, te su kada su skupili dovoljno sve sašili u balon. Uz pomoć vjetra i noći, uspješno su sletjeli u zapadni dio grada, no trebalo im je nekoliko sati da prijeđu. Nakon toga bilo je strogo kontrolirana kupnja lagane odjeće.
Tunele su većinom kopali studenti ali su ih koristili mnogi drugi. Prvi uspješni tunel bio je iskopan na groblju. Ljudi dolazili sa cvijećem i u žalosti, a zatim bi jednostavno nestali. Tunel je nađen kad je jedna žena slučajno upala u njega, a gore joj je ostalo dijete u kolicima. Tada je, naravno, zatvoren.
Između 1961. i 1989. u Zapadni Berlin uspjelo je pobjeći 5075 osoba. Zanimljivo je da je od tog broja bilo 574 pripadnika komunističke vojske, upravo onih koji su trebali spriječiti prijelaze građana u slobodni Berlin.
Komunističke vlasti su vješto krile ove podatke sustavno propagandom obmanjujući vlastiti narod i uvjeravajući ga da je Zid „bedem antifašizma“ i zaštita od „zapadnih kapitalista i buržoazije“.
Zbog „bijega iz komunističke i antifašističke Republike“ na sudovima je odgovaralo 75.000 osoba, što se kažnjavalo s osam godina zatvora, a tko je pomagao mogao je računati s doživotnim zatvorom.
Kratka i izvrsna video animacija funkcioniranja Berlinskog Zida:
Berlin Wall Animations from Till Nowak on Vimeo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
