13. travnja 1983. Osijek – što su bile ‘ustaške šibice’ koje su podigle Jugoslaviju na noge?

Foto: Getty Images

Početkom travnja 1983. komunistički vrh KPH u Jugoslaviji pokrenuo je još jednu akciju protiv “najopasnijeg neprijatelja”, navodno sveprisutnog hrvatskog nacionalizma. Ovaj put su problem bile zloglasne: ustaške šibice i slovo U na njima.

Sličnu paranoičnu predstavu slovo U je prošlo i kod izbora loga za Univerzijadu u Zagrebu 1987. godine. Premda su sve države u kojima je bila Univerzijada imale upravo slovo U kao početno slovo u svom logu, jedino je zagrebačka imala slovo – Y (U na ćirilici) – zbog toga što su u tom slovu vidjeli ustaštvo!

Prema definiciji mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, šibice (ili žigice) sredstvo su za paljenje vatre. Imaju oblik drvenog štapića duljine uglavnom oko 4 cm te na jednom kraju nose glavicu od zapaljive mase. Trenjem o tarilo ili posebno pripravljenu hrapavu površinu na kutijicama šibica, glavica se pali i vatra se prenosi na štapić. Što će potom osoba koja je potegnula šibicu učiniti s gorućim štapićem, u potpunosti je njezina odluka. Može ga odmah, primjerice, jednim izdahom ugasiti ili, pak, iskoristiti za paljenje nove vatre, čak i požara, piše vecernji.hr

Hrvatski komunisti u ‘općem napadu’ na hrvatske nacionaliste

Paljenjem glavice štapića da bi potaknuo politički požar početkom proljeća 1983. poigrao se tajnik osječkih boraca (službenog imena SUBNOR), drug Đuro Vujaklija. Kako je bezazlena kutija šibica u rukama jednog provokatora trebala zapaliti tadašnju Hrvatsku i zašto mu to u konačnici nije uspjelo, tema je sljedećih redaka.

Budni drug uzvraća udarac.

Početkom travnja 1983. komunistički vrh Hrvatske pokrenuo je još jednu akciju protiv najopasnijeg neprijatelja, navodno sveprisutnog nacionalizma.

Kad god su komunisti progovarali o društvenoj opasnosti nacionalizma, onda uočavanje najbitnijeg zahtijeva posebnu vještinu čitanja. Nakon nekoliko rečenica krajnje općenitog tipa, kako je navedeno u istupu jednog od partijskih šefova Hrvatske Josipa Vrhovca, poput „iznova su oživjele razne nacionalističke aveti, koje su se na javnoj sceni uglavnom iskazale kao politička lamentacija nad tobože gorkom sudbinom svog naroda, nasuprot nezajažljivih apetita onog drugog naroda“, uslijedilo je svojevrsno preciziranje hrvatskih komunističkih egzorcista.

Nakon napada na hrvatske „nacionaliste“ i „klerikalce“, Vrhovec je prozvao neke „problematične“ predstavnike „onog drugog (srpskog op.) naroda“.

Kao primjer širenja paranoične teze o kolektivnoj ugroženosti Srba, bez sumnje najvažnijeg psihološko-političkog uzroka kasnijih ratova, naveo je pojavu romana Vuka Draškovića „Nož“ te napade na savezni ustav iz 1974., koji su u Srbiji sve učestalije nazivali „početkom svih naših današnjih zala“. Izrečena u obliku karakteristične „ravnoteže krivnje“ između dva nacionalizma, kao da su opasnosti koje su iz njih proizlazile bile istovjetne, Vrhovčeva je osuda imala jasnu namjeru poruke. Samo je partija imala pravo prosuđivati tko predstavlja opasnost za „bratstvo i jedinstvo“ naroda Hrvatske.

Beograd uzvraća udarac – pronašli ustaške šibice u Osijeku!

Ali, što ako je svi ne poslušaju? Što ako netko, primjerice, prosudi da je Vrhovec neopravdano napao srpski nacionalizam, a zanemario opasnosti koje prijete od, barem prema nekima, opasnijeg hrvatskog nacionalizma? Samo tjedan dana nakon što je javnost upoznata s Vrhovčevom kritikom, središnji srbijanski dnevnik, beogradska Politika, u broju od 13. travnja 1983., objavila je nekoliko rečenica koje je na sjednici predsjedništva SUBNOR-a Hrvatske izrekao do tada potpuno anonimni osječki delegat Vujaklija. On je, navedeno je, informirao okupljene „o jednom, u najmanju ruku neshvatljivom poslovnom potezu osječke fabrike šibica Drava“.

„Po nečijoj narudžbi iz Zapadne Europe“, rekao je Vujaklija (hrvatski SUBNOR-ovac na sprskom jeziku op.), „ova u Jugoslaviji i svetu ugledna fabrika palidrvaca, na jednu nemalu seriju kutijica šibica nalepila je reklamnu etiketu na kojoj se ističe zlokobni znak ustaških krvnika iz minulog rata – znak „U“. Dodao je i da je slovo „U“ otisnuto na „tamnosmeđoj“ poleđini, na kakvoj su „svojevremeno bili i originalni znaci ustaša“. Kako bi poruka o „probuđenom ustaštvu“ u komunističkoj Hrvatskoj, pa i u mini-varijanti tj. na poleđini kutije šibica, bila vidljivija, uredništvo Politike Vujaklijin je istup posebno istaknulo. Kada se otvori ta stranica beogradskog dnevnika, onda, premda omanjeg opsega, članak odmah upada u oči jer su riječi budnog osječkog borca posebno uokvirene.

Također, članak je „prikladno“ naslovljen. „Zloglasno U na šibicama“ upravo vrišti na stranici Politike. Vujaklijin istup prenijeli su i zagrebački dnevnici, Večernji list i Vjesnik, ali bez opreme koja bi sugerirala asocijaciju na ustaštvo.

I to je moguće – poveznica šibica za paljenje vatre sa NDH i ustaštvom!

Vujaklija je u jednoj kutiji šibica – onoj sa smeđom podlogom i reklamom za vrstu kave „Moka“ – odlučio vidjeti nedopustivu nacionalističku podvalu, tj. ustašku simboliku. Slučajnost mu je pritom iznimno išla na ruku. Naime, u razdoblju 1980.-1983. u Dravi su proizveli gotovo 33 tisuće kartona (u jednom se nalazilo tisuću kutija) šibica s oznakom „Moka“. Gotovo sve je izvezeno. Kad je u Jugoslaviji ponestalo šibica, količina od 1.570 kartona prebačena je u listopadu 1982. na domaće tržište. U ožujku 1983., uslijed novih zahtjeva nizozemskog naručitelja, zaustavljena je proizvodnja šibica s etiketom „Moka“. Sreća se doista nasmiješila Vujakliji.

Premda je već do kraja travnja 1984. slučaj „ustaških šibica“ efektno pospremljen u bogatu arhivu Komunističke partije, nije pretjerano reći da je uzbunio osječku javnost. U gradu se, ako već ne u lokalnim novinama, slučaj naveliko komentirao. Sve je, zapravo, kako su primijetili doušnici te operativci tajne političke policije, notorne Službe državne sigurnosti, na području Osijeka i cjelokupne Slavonije poprimilo „političku dimenziju“.

Pojavila su se mišljenja prema kojima je „plasiranje ove [kutije] šibica“ nastupilo upravo tijekom „travnja mjeseca kada pada i godišnjica tzv. NDH“.

Zašto bi bilo nezamislivo da danas neki ideološki isključiv pojedinac ili obični beskrupulozni manipulator ne odabere neku drugu kutiju šibica, s etiketom koja bi sadržavala, primjerice, naglašeno slovo „U“ (poput reklame za podzemnu željeznicu Berlina) ili, pak, crvenu zvijezdu petokraku (kakva se nalazi na svakoj boci piva jednog nizozemskog proizvođača), predstavi je u sasvim tendencioznom svjetlu i takvu poruku proširi društvenim mrežama?

Vujaklija je u proljeće 1983. reagirao kao dosljedan pripadnik organizacije koju nisu bez razloga nazivali psom čuvarom komunizma, a njegov lavež objeručke je prihvatila rastuća i maliciozna propagandna mašinerija Beograda. Njegova upaljena šibica samo je odlučnom intervencijom režima ugašena. „Objektivno govoreći“, kako su još u proljeće 1983. istaknuli radnici osječke Drave, „na svakom likovnom rješenju bolesni mozgovi mogu naći nekakve simbole, značenja i tome slično“.

Zaista, ali ne nužno bez štetnih posljedica (za hrvatski narod op.)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr