I Slovačka Republika i NDH nastale su na gotovo istovjetan način nakon napada Njemačke na višenacionalne Čehoslovačku i Jugoslaviju. Imale su i vrlo sličnu povijest i odnos s režimom u Berlinu do njihovog nestanka 1945. godine, a Slovačka je čak sa svojom vojskom sudjelovala u njemačkoj agresiji na Poljsku i SSSR. Premda se u Slovačkoj dogodio strašan holokaust nad gotovo 90.000 Židova, i premda su sami Slovaci bili pošteđeni 1945. godine masovnih ubijanja kojima su bili izloženi Hrvati – Slovaci kao narod nikada nisu nosili stigmu fašista i genocidnog naroda. Stigmu čiji se repovi i etikete vuku do današnjih dana, komunistički je režim “zalijepio” Hrvatima nakon što je sam izvršio genocid nad hrvatskim narodom.
Dana 14. ožujka 1939. godine nezavisnost je proglasila Slovačka, kao posljedice Hitlerovog napada i okupacije Čehoslovačke, te raspada iste. Tu državu, nazvanu Slovačka Republika, priznale su većinom vlade onih zemalja koje su bile saveznice Njemačke, no priznale su je i utjecajne zemlje izvan tog kruga kao Velika Britanija i Sovjetski Savez, kasniji ljuti Hitlerovi ratni neprijatelji.
Na sličan način, njemačkim napadom na Jugoslaviju i raspadom iste, koja je raskinula prije toga sklopljeno savezništvo s Hitlerom pučem u Beogradu, nastala je i Nezavisna Država Hrvatska (NDH).
Slovaci i Hrvati u istoj državi gotovo 900 godina!
Za razliku od susjedne Kraljevine Češke i Velike Grofovije Moravske, koje su tijekom stoljeća u sastavu Habsburške Monarhije, a potom od 1867. godine u sastavu Austro-Ugarske Monarhije uspjele očuvati svoj status nasljednih krunskih zemlja austrijske „polovice“ Monarhije te time osigurati političkim predstavnicima Čeha da se njihov glas čuje u austrijskom Carevinskom vijeću, Slovačka nikada nije imala takvu „povlasticu“.
Još od 907. godine Slovačka se nalazi pod vlašću Ugarske Kneževine, a od 1000. godine u sastavu ugarskog kraljevstva pod nazivom „Gornja Ugarska“. Nakon osmanskog prodora u Ugarsku početkom XVI. stoljeća te zauzimanjem većeg dijela iste i potom prodora Osmanlija u južnu Slovačku kraljevska se prijestolnica seli iz Budima u Bratislavu (mađ. Pozsony, njem. Pressburg, hrv. Požun) u kojoj ostaje sve do 1848. Godine. Naime, katedrala Sv. Martina u Bratislavi bila je skoro čitava tri stoljeća krunidbena crkva mađarskih vladara.
I nakon stvaranja dvojne Austro-Ugarske Monarhije 1867. godine Slovačka ostaje u ugarskom dijelu Monarhije. Dok je Banska Hrvatska uvijek uspijevala sačuvati stanovit stupanj autonomije u odnosu prema Ugarskom Kraljevstvu, što je potvrđeno i Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine, područje Slovačke smatrano je sastavnim i nedjeljivim područjem Ugarskog Kraljevstva.
Prvi svjetski rat i slom mađarskog ekspanzionizma
Uoči početka Prvog svjetskoga rata antagonizam između Slovaka i Mađara nalazi se na svom vrhuncu čemu posebno pridonosi događaj koji je u slovačkoj povijesti zapamćen pod nazivom „Tragedija u Černovu“. Naime, prilikom posvećivanja crkve u Černovu dolazi do sukoba između Slovaka i mađarskog oružništva u kojem stradava 15 Slovaka, a povod sukobu bila je zabrana ugarskih vlasti da svečanost posvećenja vodi slovački nacionalno orijentirani političar i svećenik Andrej Hlinka. Zbog svega gore navedenog ne čudi držanje slovačkih vojnika tijekom Prvog svjetskog rata koji se u velikoj većini predaju ili dezertiraju protivničkim vojskama Austro-Ugarske Monarhije, osobito na Istočnom ratištu.
Stvaranje višenacionalne Čehoslovačke
Krajem Prvog svjetskog rata dolazi do stvaranja Slovačkog narodnog savjeta koji kao branu od mađarskih pretenzija traži u suradnji s Češkim narodnim odborom te potom donosi odluku o stvaranju zajedničke Čehoslovačke države 30. listopada 1918. godine, u čemu se može vidjeti sličnost s Hrvatima i stvaranjem prve Jugoslavije (ponajviše zbog prisezanja Talijana i Srba, ali i Mađara, na terotorij Hrvatske).
Međutim, kao i u Hrvatskoj praktički odmah nakon formiranja zajedničke države Slovaka i Čeha dolazi do stvaranja političkih stranaka na području Slovačke kojima je glavni cilj rušenje postojeće čehoslovačke države i stvaranje samostalne slovačke države. Razlog je bio što je Masarykova Čehoslovačka stvorena kao centralistička i unitarna država, premda se ponašanje vlasti iz Praga ne može uspoređivati s brutalnošću, nasiljem i kršenjem nacionalnih i ljudskih prava koje činio Beograd prema Hrvatima.
Raspad Čehoslovačke – nezavisna Slovačka od 1939. do 1945. godine
Uoči II. svjetskog rata, 14. ožujka 1939. godine raspadom Čehoslovačke i ulaskom Hitlera u tu državu, Slovačka proglašava nezavisnost, koja je bitno bila ovisna o nacističkoj Njemačkoj. Identična stvar dogodila se dvije godine kasnije raspadom Jugoslavije i proglašenjem NDH.
Valja naglasiti da je Slovačka aktivno sudjelovala u Hitlerovom napadu na SSSR, te proglasila rat SAD-u i Velikoj Britaniji.
Slovačka je priznata od strane Trećeg Reicha, njegovih saveznika, ali i nekih utjecajnih država izvan tog kruga. Tako su Slovačku, osim Njemačke, priznale i Velika Britanija, Kraljevina Italija, Japan, Sovjetski Savez, Španjolska, NDH, Litva, Estonija, Švicarska, El Salvador, Vatikan i Mađarska.
Prestanak postojanja Slovačke Republike dogodio se nakon pobjede Saveznika i deratifikacije Münchenskog sporazuma i svih njegovih posljedica.
Predsjednik Slovačke bio je tijekom Drugog svjetskog rata svećenik Jozef Tiso, koji je svojedobno imao i naslov monsinjora. Tijekom 1945. godine sovjetska je Crvena armija okupirala teritorij Slovačke, a ubrzo se i slovačka vlada predala Amerikancima. Time je Slovačka Republika ugašena nakon otprilike šest godina postojanja.
Holokaust u Slovačkoj – tragedija židovskog naroda
U Slovačkoj je 1940. živjelo 88 951 osoba židovske nacionalnosti.
Od ožujka 1942. počinju masovne deportacije Židova, te je oko 57.000 Židova smješteno u slovačke koncentracijske logore, poglavito: Sered, Novaky i Vyhne. Veliki broj Židova je predan Nijemcima i deportiran u Auschwitz, Lublin i Sobibor gdje su ubijeni.
Kada je papinski nuncij u Slovačkoj doznao da se deportirani Židovi ubijaju u njemačkim logorima u okupiranoj Poljskoj, pisao je predsjedniku Tisu pismo, nakon čega je on zabranio deportaciju preostalih 24. 000 Židova u jesen 1942. godine.
U međuvremenu, oko 6000 Židova se sklonilo u Mađarsku.
No, kada su njemačke trupe počele gubiti rat, ponovno dolazi do strašne odmazde nad preostalim slovačkim Židovima, te je u drugoj polovini 1944. deportirano još 12 600 Židova u Auschwitz,Theresienstadt i druge logore.
Tako je gotovo 70 000 slovačkih Židova deportirano, od kojih je ubijeno oko 60 000.
Nacisti su ubili ukupno oko 238 000 Židova na teritoriju bivše Čehoslovačke
Završetak rata i obnova Čehoslovačke, pa raspad komunizma i samostalna Slovačka država
Nakon završetka rata ponovno je stvorena druga Čehoslovačka, slično drugoj Jugoslaviji, ovaj put pod okupacijom Sovjetskog saveza s komunističkom diktaturom, sve do 1993. godine kada se stvara tzv. druga Slovačka Republika nastala mirnim raspadom Čehoslovačke.
Nažalost, mudrost i mirotvorstvo Čeha i Slovaka, u sličnoj situaciji, nisu slijedili jugoslavenski Srbi koji su iskoristili majorizaciju i većinu u državnoj komunističkoj vojsci i državnim položajima, te započeli brutalni rat protiv Hrvata u želji za stvaranjem Velike Srbije. Bio je to jedini pravi rat na teritorijama bivših komunističkih država Europe i dokaz da je Jugoslavija, u svojoj biti, bila samo i jedino – umjetna velikosrpska tvorevina u dvije verzije 1.0 (kraljeva) i 2.0 (komunistička).
Danas je Slovačka jedna od najprosperitetnijih država nastalih padom diktatura 90-ih, izvršila je lustraciju, te zahvaljujući tome ima stranke lijevog centra (premijer Fico) koje djeluju bitno domoljubnije i suverenije od tzv. desnih nelustriranih stranaka hrvatske političke scene.
To se osobito vidi u suverenističkoj politici Slovačke u odnosu na Bruxelles.
Slovačka je i član Višegradske skupine V4, prosperitetne grupe zemalja Srednje Europe istovsnog kulturnog i povijesnog kruga, u koji je svojevremeno bila pozvana i Hrvatska, te odbila.
Je li i tu bilo svjesne i namjerne odluke i politike nelustriranih kadrova ili je i to tek “slučajna zabuna”?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
