Memento uoči Bleiburga (Split) – tisuće ubijenih u velikim partizanskim zločinima u Splitu i okolici

U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama.

U Splitu su boljševici ubijali samo etničke Hrvate, dobrim dijelom iz Dalmatinske Zagore, ali i Splita i to – iz čiste mržnje. Kraj Hrvatima je bio na groblju jer su Hrvati. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe.

Osim Lovrinca (ubijanja trajala skoro dvije godine od 1944. do 1946.) postoje još mnoga mjesta u Splitu i okolici gdje su partizani pobili hrvatsko stanovništvo i zarobljenike: Dugopolje, Imotski, Biokovo, Vinišće, Muć, Omiš, Sinj (preko 1000 ubijenih bačeno Husinu jamu), Stobreč, Kaštela, Trilj, Trogir…

„Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko… Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja“, svjedočio je još 2011.  je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, za Slobodnu Dalmaciju

Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon ulaska partizana, najvećim dijelom nad civilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.

Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega.

U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe.

(..)

I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište“, navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.

„Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru.

Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović. Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata”, kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima.

„Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu“, komentirao je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.“.

(…)

Cijeli članak pročitajte ovdje

Stratišta u koje su zločinački partizani bacali ubijene Hrvate – i danas tabu tema!

Veliki broj masovnih zločina partizana u Splitu i okolici nikada neće biti otkriven, te će ti jadnici ubijeni od “antifašista” zauvijek ostati u nepoznatim kraškim jamama. Dugo su komunistički zločinci krili ove zločine nad nevinim pukom Dalmacije. Ali danas se ipak zna za neka velika stratišta u blizini Splita i samom gradu, premda se i danas nastoje sakriti zločini partizana u Splitu i okolici.

Photo: hkv.hr

Osim Lovrinca koji je danas dio Splita, najtragičnije mjesto pokolja je Husina jama u blizini Sinja gdje je bačeno preko tisuću ubijenih ljudi,  jama Jerkuša u blizini Zagvozda gdje je nađeno 42 tijela žrtava partizana, groblje svetog Ivana u Trogiru s nepoznatim brojem žrtava, stratišta Podi u blizini Trilja gdje je pronađeno 102 tijela, put prema Glavicama kod Sinja sa 50 žrtava, predio Garma u Omišu gdje je ubijeno 112 zarobljenih vojnika NDH, Muć gdje je ubijeno i nađeno 35 žrtava, jame na Biokovu kao Šulina jama, jama Biokovka, jama u Šošićima, jama na Sv. Iliji, jama na Sv. Juri, jama na Borovcu, jama na Gradačkim stinama i jama u Topićima, veći broj jama na Kaštelima gdje su ubijeni zatočenici sabirnih logora u Splitu, jama na groblju u Dugopolju sa 160 žrtava, Selca na Braču gdje je ubijeno 450 zarobljenih vojnika i brojne druge.

U samom Splitu stratišta su Sustipan (ubijeni 1943.), Zubića jama u Žrnovnici, kameleon Šine u Stobreču, put prema Stobreču, Gradsko groblje (likvidirani građani Imotskog), u blizini Novog groblja.

Photo: hkv.hr

I danas se malo govori i zna o ovom velikom zločinu u Splitu i njegovoj okolici nad zarobljenicima i civilima. Desecima se godina prikazivala “partizanska idila” u Splitu i okolici kroz medije, igrane serije, knjige, feljtone kao čista borba bez mrlje protiv fašizma.

U stvarnosti su se događala masovna ubojstva, mučenja, preoravanja groblja, otimačina imovine, mučenja političkih neistomišljenika, progoni hrvatske mladežu (slučaj Tente i hrvatske mladosti iz Splita), progoni Crkve i potpuna “diktatura proleterijata” koja je do tada bila neviđena na tim prostorima.

Splitu, kao i drugim gradovima, se nastojao oduzeti hrvatski identitet suzbijanjem svake nacionalne misli, raseljavanjem hrvatskog stanovništva, dovođenjem velikog broja oficira JNA u grad, pranjem mozga i prisilom svake vrste.

Na kraju su čak 1991. iz svojih topovnjača granatirali grad, ali ovoga puta više iz bijesa, jer nisu uspjeli u svom naumu i mržnji – Split je bio i ostao hrvatski ponos.

Stanovnici Splita i Hrvatske danas 2019. imaju pravo znati da su u njihovom gradu i okolici partizani i boljševici pobili tisuće ljudi i da za to netko mora odgovrati. Prije toga to su činili četnici u Dugopolju, Dicmu, Gatama, Omišu, Kamešnici, Vrlici i drugdje.

A žrtve, i partizana i četnika, su uvijek bili hrvatski ljudi.

Istina oslobađa, stara je uzrečica.