14. travnja 1944. Memento uoči Bleiburga (Korčula) – “O kakvim sam mučenjima žrtava slušao, ne usuđujem se napisati”

Foto: Snimka zaslona

“O kakvim sam sve strašnim mučenjima žrtava slušao radeći na knjizi, ne usuđujem se napisati. Zato je važno reći da je Hrvatska, kad je riječ o komunističkim zločinima i nevinim žrtvama, dugo držala glavu u pijesku”, govori Franko Burmas koji je prvi obradio temu strašnih zločina partizana i komunista na Korčuli.

 

U travanjskim borbama 1944. partizana i Nijemaca na Korčuli bilo je zarobljeno veliki broj njemačkih vojnika i oficira. Nijemci zarobljeni na Korčuli i Mljetu bili su prebačeni na otok Biševo u kojem je bilo i do 2000 ljudi, gdje je organiziran partizanski logor Biševo. Veliki broj zarobljenika tamo je mučen i ubijen.

Dožupan dubrovačko-neretvanski u vrijeme Domovinskoga rata Franko Burmas objavio je knjigu “Žrtve komunizma na Korčuli – traganje za istinom”, svojevrsni korčulanski martirologij u koji su upisane žrtve Drugoga svjetskog rata. Izdavač knjige je Hrvatsko žrtvoslovno društvo, u sklopu Biblioteke documenta Croatica, piše hkv.hr za koji je dao intervju:

P: Kako je nastala knjiga?

O: Kao dječak nisam razumio zašto su naši partizani, borci protiv okupatora, ubili meni poznate, mirne i nenaoružane sumještane. Odrastajući izvan Blata, školujući se u Splitu i Zagrebu, prostorno i vremenski odmaknut od partizanskih likvidacija na otoku, postalo mi je jasno da se dogodio zločin. Više sam o partizanskim likvidacijama doznao nakon što sam se oženio jer su mojoj supruzi u jamu Paklenicu partizani bacili oca, Mirka Sardelića i njegovoga brata Petra. U istu jamu bačen je i Dušan Šeparović, brat prof. dr. Zvonimira Šeparovića. Nakon raspada komunizma nad jamom smo postavili spomen- ploču i kameni križ. Smatrao sam da je najvažnije napisati istinu o Paklenici. Predložio sam prof. Šeparoviću da o svemu napiše nešto jer sam mislio da je najpozvaniji za to. Međutim, smatrao je da je preblizu tragediji Paklenice i da ne bi zbog toga mogao objektivno suditi o zločinu. Rekao je da ja to napišem. Rad “Jama Paklenica na sv. Roka 16. kolovoza 1943.” objavljen je u Zborniku radova 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa 2010. U radu su opisane žrtve i zločini na blatskome području. Nakon toga bilo je sasvim prirodno da se to učini i za ostala mjesta, i druge jame na Korčuli, pa i u kratkim crtama opiše vrijeme Informbiroa i hrvatskoga proljeća. To je ukratko put koji je vodio do knjige “Žrtve komunizma na Korčuli. Traganje za istinom”.

P: U kojemu je mjestu na Korčuli bilo najviše komunističkih zločina?

O: U Blatu su ih likvidirali 27, u Veloj Luci 16. Je li to najviše na otoku, ako uzmemo u obzir da ih je u oko četiri puta manjem Žrnovu likvidirano 10, ili u još manjem Račišću 9? Teško je točno prosuditi koje je mjesto na otoku bilo najviše pogođeno likvidacijama.

Mislim da je to bio najveći gubitak i zločin koji je zadesio otok.

P: Kojim socijalnim skupinama pripadaju žrtve?

O: Kada sam pisao o likvidaciji dvanaestoro Blaćana u jednoj noći, rekao sam da je među njima bilo golobradih mladića i ljudi zrele dobi, da je bilo siromašnih i marginalnih, da je bilo imućnih i društveno utjecajnih. Možda nisu svi bili moralni uzori, ni bezgrješni svetci, ali su, po općemu sudu svi bili daleko od grijeha koji bi opravdavao smrtnu kaznu. Nema pravila. Bili su iz svih dobnih skupina, različitih zanimanja, imovnoga stanja i obrazovanja. Bili su svi jednaki s obzirom na izmišljene inkriminacije, u kvalifikaciji djela i izrečenim smrtnim kaznama. Sve je bilo nezakonito.

P: One koji su bili određeni za likvidaciju najčešće su žive bacali u jame. Je li se tko spasio?

O: Postoji, koliko mi je poznato, samo jedan slučaj. Ante Vlatko Bučić radio je u blatskoj kovačko-limarskoj radnji. Početkom veljače 1943., otišao je postaviti limeni oluk jednom težaku na kući, desetak kilometara istočno od Blata. Odatle su ga partizani odveli u obližnji logor na razgovor, rekavši da će ga brzo pustiti. No u logoru je bio maltretiran, optuživan i mučen. Odveli su ga nad jamu, gdje su dvojica partizana međusobno dogovarali hoće li ga živa baciti u jamu ili strijeljati? Treći je odlučio da ga bace živa, da tako ne će trošiti metke. Nad jamom su mu odvezali ruke jer da će im žica služiti drugi put. Svjedočeći o tome događaju, Bučić mi je ispričao da uopće nije bio uplašen, a kad ga je jedan od partizana gurnuo u jamu da je jasno vidio sliku sv. Antuna.

P: Zanimljivo je znati tko su bili nositelji svih tih okrutnih zločina?

O:Kad govorimo o nositeljima zločina, treba razlikovati idejne nositelje zločina, organizatore i nalogodavce od neposrednih realizatora ideje zločina, tj. neposredne izvršitelje (egzekutore). Ovi prvi zapovjedna su garnitura i oni su sami po sebi poznati. Neposredni likvidatori su skriveni, djeluju u potaji i njihov identitet samo se može nagađati. Tek su neki labilni pojedinci među njima nešto više otkriveni. I danas se na otoku može čuti poneko ime judi koji su slovili kao časni ljudi, a bili su dio tima u masovnim likvidacijama kao neposredni izvršitelji (primjerice na Biševu). O kakvim sam sve strašnim mučenjima žrtava slušao radeći na knjizi, ne usuđujem se napisati.

Zato je važno reći da je Hrvatska, kad je riječ o komunističkim zločinima i nevinim žrtvama, dugo držala glavu u pijesku. Tek je kao članica Europske unije prihvatila obvezujuću Rezoluciju Vijeća Europe da se dan 23. kolovoza posveti žrtvama komunističkog totalitarnog režima.

Malo, rekao bih, za nenadoknadivi gubitak i strašan zločin nad Hrvatima.

 

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.

 

Izvor: narod.hr/hkv.hr