Danas pišemo o sudjelovanju i pothvatima hrvatskih vojnika u borbama u Srbiji, čime je počeo I. svjetski rat. Na današnji dan 1914. borbe su počele na gori Cer na sjeverozapadu Srbije.
Valja istaknuti da je stvaranjem Jugoslavije, potpuno svjesno i s namjerom potisnuta na margine slavna povijest hrvatskih vojnika i povijest hrvatskog naroda, koja u javnosti, udžbenicima i kulturi gotovo da nije postojala.
Zato valja obnoviti tu povijest: od prvih hrvatskih knezova do junaka Oluje!
Domobrani jedne od najslavnijih postrojbi hrvatske vojne povijesti: 42. hrvatske tzv. „vražje divizije“ dana 12. kolovoza 1914. kreću u napad na Srbiju, prelaze Drinu kod Zvornika, te već 14. kolovoza zauzimaju srpski gradić Loznicu. Nakon zauzimanja Loznice divizija napreduje prema Krupnju. Vodi teške borbe na sjeveroistočnim obroncima Crnog vrha, oko Jarebice i Tekeriša i pred samim Krupnjem.
Vojnici 42. divizije hrabro su se borili, kao i cijeli XIII. zagrebački zbor i jedini su ozbiljno napredovali od svih postrojbi monarhije.
Ova vojnom slavom ovjenčana divizija nastala je početkom rata i spajanjem hrvatskih domobranskih pukovnija s područja sjeverne Hrvatske i Slavonije.
Nakon poraza Austro-ugarskih četa na planini Cer (Cerska bitka) cijela ofenziva propada. “Vražja divizija“ povlači se u potpunom redu, kao vrhunska vojnička postrojba. Cijela Austro-Ugarska vojska uzmiče na polazne položaje u Bosnu i Srijem. Druga hrvatska divizija popunjena većinom hrvatskim ljudstvom, slavna Petrovaradinska 70. pukovnija sudjeluje u završnim borbama oko Šapca, a zatim je poslana u Galiciju u teške borbe protiv Rusije. Srbi čak u nastavku svoje ofenzive provaljuju u područje Austro-Ugarske, u Bosnu, Srijem i Banat. Domobrani 42. divizije, uz druge postrojbe, sudjeluju u suzbijanju srpske provale.
Usporedo sa pokušajima slamanja srpske vojske na području monarhije pokrenut je i drugi napad na Srbiju. Domobrani 42. divizije od 2. rujna vode borbe za uspostavu mostobrana na Drini kod Batara. Zapovjednik na uspostavi mostobrana bio hrvatski general Petković, rodom iz Gradišta. Poslije poplave Drine, Batarski mostobran je napušten. Po povlačenju sa mostobrana (uz velike gubitke), hrvatska 42. domobranska divizija prebačena je na južni odsjek. Razvila se južno od 36. hrvatske zajedničke pješačke divizije, koja je ležala na obroncima Crnog vrha i na samom Crnom vrhu, sve do vrlo važne ključne točke klisure Gučevo.
Hrvatska domobranska divizija zaposjela je Gučevo i Kulište sa susjednim obroncima i u tim postavima ostala sve do 6. studenoga 1914. godine.
Jutarnji list piše o hrabrostima hrvatskih vojnika u Srbiji (broj od 2.prosinca 1914.g. str.5.)
„Kod juriša na Crni vrh osobito su se istakli hrvatski domobranci, medju njima napose 28. osječka pukovnija.“
Nakon sloma srpske obrane i pada Gučeva, uslijedio je prodor i napredovanje preko Valjeva, Kolubare i Ljiga, zatim preko Zakinca u pravcu Rudničkog gorja. Zbog velikih gubitaka, premorenosti vojnika, slabe opskrbe i loše procjene situacije od strane zapovjednika Austro –Ugarske vojske Potioreka, ofenziva malaksava i zapinje. Srbi u međuvremenu konsolidiraju i popunjavaju svoje čete.
Iz pravca Gornjeg Milanovca , 3.prosinca, otpočinje kontranapad Srba. Ove borbe kasnije će postati poznate kao „Kolubarska bitka“.
Austro-Ugarska ofenziva ponovno je slomljena. Slijedi novo povlačenje. O borbenosti i hrabrosti vojnika XIII. zbora i domobrana 42. divizije tijekom Kolubarske bitke svjedoči čak i srpski izvor, koji valja pažljivo pročitati, jer kada Srbi nekome odaju vojnu počast, u svojoj vojnoj mitomaniji, onda je zaista rijetkost:
„Zagrebački 13. korpus bio je i u operacijama na Kolubari udarna pesnica austrougarske vojske. Jedinice ovog korpusa (36. i 42. pešadijska divizija) naročito su se istakle u borbama protiv Moravske divizije I. poziva, na desnoj obali Ljiga, u periodu od 18. do 25. novembra 1914. godine.“
„Kada je Prva armija, pod komandom potonjeg vojvode Mišića, krenula u protivofanzivu, u prvom naletu zdrobila je austrougarski 16. korpus sastavljen od Hercegovaca i Dalmatinaca. Ali, Prvoj armiji se žestoko suprotstavio 13. zagrebački korpus. Tek kad je Moravska divizija, jurišajući na bajonet, slomila otpor 36. divizije, čuvena Vražja divizija (42. domobranska) morala je da se povuče, iako je direktni napadi nisu mogli pomeriti.“
Ova divizija, pod vodstvom generala Sarkotića, posebno se istaknula prilikom osvajanja Crne Gore 1915. godine.
Petrovaradinska 70.pukovnija nakon kratkog angažmana i vatrenog krštenja tijekom 1. srpske kampanje već je krajem kolovoza 1914. prebačena na sjeverno ratište i od rujna 1914. nalazi se na Karpatima. Sudjeluju u tromjesečnim teškim bitkama sa Rusima pod Lavovom zajedno sa 96. karlovačkom pukovnijom. O jurišu 3. tuzlanske pukovnije:
„Gubitci naših časnika kod juriša još su žalosniji od gubitaka momčadi. Od djelatnih častnika cijele pukovnije, koji su pošli na juriš nije se nitko više vratio, niti je bio ranjen niti je pao u zarobljeništvo, već su svi od reda poginuli.“
Teške borbe koje su vodili hrvatski vojnici tijekom 1914. godine kada je počeo rat, imale su svoj uspjeh: srbijanska vojska je napustila Beograd radeći odstupnicu svojoj vojsci u povlačenju iz Srbije prema jugu i Mediteranu.
Beograd je zauzet 2. prosinca 1914., i to od strane hrvatske 104. pučko-pješačke brigade s tri bojne i skupine “Petrovaradin“ s devet bojni.
Hrvatski vojnici koji su prvi ušli u Beograd oduševljeno su se grlili i ljubili, a Zagreb, Hrvatsku i Monarhiju zahvatilo je oduševljenje i veliko slavlje nakon pada Beograda.
Prvi vojnik koji je stupio na beogradsko tlo bio je Vukovarac Leopold Hirt, poručnik u pričuvi. Za vojnog guvernera Beograda postavljen je slavni hrvatski general Stjepan Sarkotić.
A teške borbe hrvatskih vojnika se nastavljaju i dalje od 1915. godine, osobito na bojišnici prema Rusiji i talijanskoj fronti nakon uključenja Italije u rat.
U Prvom svjetskom ratu poginulo je čak 137.000 hrvatskih vojnika, što mora postati dio kolektivne memorije naroda i vječnog sjećanja na hrvatske tragedije, ali i slave 20. stoljeća.
Hrvati, kao borci, su se istakli kao najistaknutiji vojnici žuto-crne monarhije, a to današnje i buduće generacije Hrvata moraju zapamtiti kao znak identiteta i ponosa jednog malog i hrabrog naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
