Dana 15. veljače 1994. godine, nakon višednevnih krvavih borbi, postrojbe „Viteške“ brigade HVO-a oslobodile su prigradsko naselje Buhine Kuće. Pri tome je poginulo više bojovnika i junaka Lašvanske doline, a među njima i legendarni Josip Plavčić Đokac.
Samo par dana prije pogibije, napustio je liječenje u Splitu. Ranjavan je više puta, a nije mogao izdržati u bolnici dok mu rodno selo gori u plamenu, te se neoporavljen vratio u Lašvansku dolinu.
Ovo su naselje daleko nadmoćnije postrojbe Armije i MUP-a BiH osvojile 9. siječnja 1994. godine, presjekle magistralnu prometnicu Vitez – Busovača i obranu Viteza, pa tako hrvatske lašvanske enklave, ionako u okruženju, doveli u vrlo tešku poziciju.
Pri zauzimanju Buhinih Kuća postrojbe Armije BiH i MUP-a ubile su i masakrirale dvadeset i sedam pripadnika HVO-a i civila, mještana ovoga naselja. Među ubijenim bilo je zarobljenih vojnika, te žena i staraca.
U kasnijim borbama za oslobođenje Buhinih Kuća poginulo je još devet vojnika HVO-a, a više desetaka ih je ranjeno. U završnim borbama za oslobođenje ovog naselja, 14. veljače, teško je ranjen zapovjednik III satnije I bojne „Viteške“ brigade HVO-a, bojnik Josip Plavčić Đokac.
Dan poslije preminuo je u Franjevačkoj crkvi–bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj.
U čast njegovoj herojskoj borbi za opstojnost hrvatskog naroda, postavljena je njegova bista u gradskom parku u Vitezu.
Kada vrijeme smrti dođe
Neka nitko ne zaplače za mnom
I sve što od vas u tom času tražim
U mojoj me sahranite zemlji
Samo u njoj počivat ću u miru.
Samo u njoj počivat ću mirno…
Isus će mi postelju prostrijeti
Isus će mi prostrijet odar smrti.
U susret mi Spasitelju dođi
Dođe mi u susret na pol puta
Ogrne me brižno svojim plaštom
Želim Bože da u času smrti
Ni jedno oko ne zasuzi za mnom
A jedino što ja tebe molim
Kada umrem da mi dadeš kutak… neba
