16. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Vukovar) – masakri Hrvata iz 1945. vrlo su slični onima iz 1991. godine

Ista vojska (Titova JNA i Titova JA), isto znakovlje (komunistička petokraka), isto zaklinjane u Jugoslaviju, isti kult ličnosti, istim duhom mržnje nadahnuti zločinci: Vukovar u travnju 1945. godine proživio je teške dane i masakre slične onima iz 1991. godine. Žrtve su bili vukovarski Hrvati i Nijemci kao i 1991. godine, a zločinci komunistički partizani iz Srbije, u koje su nedavno prešle i tisuće amnestiranih četnika u kolovozu 1944. godine.

Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak priče kojom su jugoslavenski komunisti „sakrili“ svoje slavonske krvave „lude dane i noći“ u travnju 1945. godine. Jedna od stotina žrtava u Vukovaru bio je Vladimir Mrzljak, otac biskupa Josipa Mrzljaka.

Krenimo obrnutim logičnim slijedom. Da je JNA uspjela napraviti proboj preko Vukovara i Osijeka u zimi 1991., kao što je to učinila u travnju 1945. i doći do siječnja 1992. g. do Zagreba, danas bi Vukovar bio ‘jugoslavenski memorijalni centar za srpske i jugoslavenske žrtve ustaškog terora i žrtava klerofašističke pobune, potpomognute reakcionarnim elementima sa Zapada’, piše hkv.hr.

Treba reći da je proboj prema Vukovaru napravljen od jedinica JA popunjenih Srbijancima iz Srbije, pa su oni bili i glavni protagonisti masovnih zločina nad civilima u Vukovaru 1945. godine, te većini mjesta Srijema i istočne Slavonije.

Premda se danas ističe da su u tom proboju sudjelovale i jedinice iz Hrvatske, radilo se o zloglasnoj 6. ličkoj diviziji koja je bila većinom popunjena partizanima srpske nacionalnosti na čelu s ratnim zločincem Đokom Jovanićem. Ta jedinica je počinila brojne zločine na svom putu, a osobito u Zagrebu i okolici, te Sloveniji gdje su sudjelovali u masovnim likvidacijama. Druga partizanska jedinica iz Hrvatske bila je 13. proleterska brigada „Rade Končar“ iz Vrginmosta koja je imala manji broj vojnika od nekoliko stotina vojnika, dobrim dijelom srpske nacionalnosti ( tzv. narodni heroji 13. proleterske brigade su ratni zločinac i ubojica iz Jazovke Rade Bulat, Milan Žeželj, Bogdan Mamula i Dušan Pekić, Ante Banina, Marijan Badel).

Pravi krivci hrvatskoga stradanja u Vukovaru, 1945. godine 1991. godine, i još tinjajuće mržnje između Hrvata i Srba prvenstveno su bivši komunisti iz Hrvatske i Srbije, njihova JNA, njihova savezna i republička Udba i njihovi hagiografi, tj. njihovi ‘kulturni radnici’. Događaji u Vukovaru u jesen 1991., samo su nastavak na jugoslavensku smrt na rate kojom su jugoslavenski komunisti prikrivali svoje slavonske lude dane i noći u travnju 1945. godine.

Smrt vlada Vukovarom u proljeće 1945. godine

Zločini partizana u Podunavlju počeli su već ranije iu jesen 1944. godine: u Odžacima, preko puta Vukovara i Dunava, 23. studenoga 1944., partizanska Krajiška brigada naredila je 181 muškarcu i dvjema ženama da se skinu do gola i ubila ih. Dva dana nakon toga u obližnjem Filipovu, ista partizanska brigada je ubila 212 ljudi.

Godine 1940., znači neposredno prije raspada prve Jugoslavije, u Vukovaru je živjelo 10.862 građana, od čega čak 2.596 starosjedilaca Nijemaca. U glavnom gradu Slavonije, Osijeku, tj. ‘Essegu’, ili kako se popularno zvao ‘Frankfurt na Dravi’, živjelo je u isto vrijeme 40.337 građana od čega 9.737 Nijemaca.

Probojem tzv. Srijemske fronte i ulaskom partizana na teritorij NDH, 12. travnja 1945. godine, slijede serijski masakri nad civilnim stanovništvo, prvenstveno Hrvatima i Nijemcima.

Sve je bilo kao i 1991. godine: ista vojska (JNA ili JA), isto znakovlje (petokraka), isti zločini.

Planirane i ciljane likvidacije od strane partizana – birali su koga će ubiti!

Kada je 12. travnja 1945. probijena Srijemska fronta i kada su partizani zauzeli Vukovar, ubili su isto večer preko 119 ljudi, Hrvata i Nijemaca, većinom situiranih i obrazovanih ljudi. Uhićeni su iz sabirnih mjesta bili prebačeni u Novi Vukovar, u dvorac grofa Eltza. Preostalih 200 njemačkih Vukovaraca bili su zatvoreni u logoru Valpovo. Od preostalih Nijemaca u gradu Vukovaru preko 600 njih umire u logorima u sljedeće tri godine.

S vukovarskim Nijemcima ubijani su i viđeni Hrvati ili ljudi koji su prokazivani kao hrvatski nacionalisti, slično kao i 1991. godine.

Likvidacije su vršene ciljano nad onima koji su novom režimu mogli predstaviti neku potencijalnu opasnost, a to su prije svega ugledni Vukovarci, intelektualci i bogati ljudi, jer uvijek je nakon odvođenja i likvidacije slijedila konfiskacija, odnosno zapljena njihove imovine koju su uglavnom razdijelili među sobom najviše pozicionirani partizani, uglavnom Srbi.

Temeljem arhivske građe o “Vukovarskoj bartolomejskoj noći” s 12. na 13. travnja 1945., koju je u svojoj knjizi “U potrazi za istinom” iznio vukovarski kroničar Mirko Kovačić, te noći likvidirano je 290 ljudi mahom obrazovanih, uglednih i imućnih Vukovaraca, a još toliko građana i zarobljenika tijekom idućih mjesec dana. Ubijani su na dva salaša na širem vukovarskom području i lokacijama oko Stare klaonice, pored kapelice sv. Ivana Nepomuka i na Adici.

Partizani ubili oca biskupa Mrzljaka – „Moj je otac bio državni službenik“

Biskup Josip Mrzljak rodio se u Vukovaru u obitelji Vladimira i Barice Mrzljak, rođene Šimecki, koji su prethodno živjeli u Krašiću, odakle su i rodom, no potom su se preselili u Vukovar gdje je otac dobio namještenje kao državni službenik. Kada je navršio tek godinu dana, otac mu je nestao za vrijeme „Bartolomejskih noći u Vukovaru“ u travnju 1945. godine, kada su partizani vršili masovne likvidacije civila.

Nakon te stravične noći Josip se s majkom i sestrom vraća u Krašić. Spomen na oca i žrtve dočekao je 2008., kad je ispred župne crkve sv. Filipa i Jakova postavljen zavjetni križ za sve nevine hrvatske žrtve komunističkog terora koji je počeo nakon ulaska partizanskih snaga u Vukovar.

Sve to je bilo zabranjeno i spominjati u vrijeme Titove diktature, pod prijetnjom zatvora samo iz jednog razloga: da bi Hrvati imali stigmu ubojica (koji su zapravo bili u daleko najvećem broju slučajeva srpski partizani) i da bi se u kolektivnu svijest hrvatskog naroda upisao zaborav za žrtve i kolektivna krivnja.

Tako biskup Mrzljak govori:

“Kada sam imao godinu dana u Vukovar su ušli tzv. osloboditelji, partizani – komunisti. Moj je otac bio državni službenik. Pozvali su ga da se javi i preda vlast. Otišao je iz stana, rekli su da će se vratiti. Nažalost nikada nije vratio, a ne znamo ni gdje je završio, kako on tako i drugi koji su imali neke odgovorne službe u ovome gradu. Nama su govorili da su nestali. Sigurno da oni koji su to učinili itekako dobro znaju što je bilo s njima, ali niti ja niti ostala rodbina do danas ne znamo kakva je njihova sudbina”.

Mrzljak poručuje i kako ljudi kroz molitvu žele biti s pokojnima jer se ovakvi zločini ne mogu zaboraviti.  “Puno je svjedoka koji više nisu s nama i koji o sudbini naših najmilijih ne mogu govoriti. Iako se oca ne sjećam, mogu reći da mi nedostaje.”

Mnogi su Vukovarci stradali na Križnom putu 1945. godine.

Prema do sada obavljenim istraživanjima, dostupnim dokumentima i naročito svjedočanstvima, postoje vrlo jasne indicije o postojanju najmanje 7 masovnih grobišta u Vukovaru i njegovoj neposrednoj okolici u kojima se nalaze žrtve komunističkog terora iz travnja 1945. godine, međutim do sada nije bilo, rekao bih, političke volje da se krene u otkrivanje masovnih grobnica i identifikaciju posmrtnih ostataka.”

Veliki broj ljudi zna za „Bartolomejske noći Vukovara“ 1991. godine, ali za ove jednako monstruozne iz travnja 1945. – gotovo nitko i danas ništa ne zna.

A krivci, ponajprije iz redova Titove komunističke armije, ostali su na slobodi.