16. veljače 1965. Marko Babić – hoće li konačno Hrvatska snimiti film o junaštvu Trpinjske ceste?

Foto: Snimka zaslona

U zraku stoji pitanje koje traži jasan odgovor: zašto Hrvatska nije do sada snimila niti jedan igrani film o junacima i junaštvu boraca sa Trpinjske ceste?

Ili o Vukovarskoj bolnici, Ovčari, Mitnici, HOS-u u Vukovaru ili bilo kojem junaku Vukovara kakvi su bili Marko Babić, Blago Zadro, Velimir Đerek i drugi junaci?

Nije slučajno!

Na današnji dan 1965. godine (u. 2007.) u Vukovaru je rođen Marko Babić, junak Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga RH. Nakon pohađanja osnovne i srednje škole u Vukovaru, odlazi raditi u Švicarsku, no u travnju 1991. godine vraća se u Domovinu kako bi pomogao u organizaciji i obrani Vukovara.

Priključio se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti kao zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade general-bojnika Blage Zadre, kojemu nije bio samo zamjenik, već i jedan od najbližih suboraca. Nakon što je Blago Zadro 16. listopada 1991. godine poginuo, postao je zapovjednikom obrane Borova Naselja.

Trpinjska cesta – groblje tenkova koje uništiše hrvatski junaci

Ostat će upamćen po tome što je u jednom danu uništio 14 tenkova na Trpinjskoj cesti, ali i po tome što je svojim suborcima pokazao uspješan način na koji se mogu boriti s tenkovima JNA. Naime, JNA je svoje tenkove slala u napad dvjestotinjak metara prije pješadije, a Babić je predložio da se tenkove propusti 50-100 metara unutar položaja, tako da ostanu okruženi s lijeve i desne strane hrvatskim braniteljima, koji su iz dvorišta kuća uništavali tenkove.

Tako je Trpinjska cesta postala „grobljem tenkova“ za stotinjak oklopnih vozila tijekom obrane Vukovara, a svi su otišli u beskorisno željezo srcem i preciznom rukom hrvatskih junaka.

Svoje je poslijeratno djelovanje Marko Babić je usmjerio na prenošenje i rasvjetljavanje istine o Domovinskom ratu i obrani Vukovara. Tako je prikupljao materijale te okupio oko 300 hrvatskih branitelja kako bi kao producent i scenarist sudjelovao i doprinio snimanju dokumentarnog serijala „Heroji Vukovara“ Dominika Galića, koji je prikazao Vukovar kao grad heroj, ali i kao grad heroja.

Dok je Marko Babić radio, nakon svih zasluga u obrani Vukovara, da se pronese i rasvijetli istina o Vukovaru, to nije radilo hrvatsko društvo, hrvatske vlade, ministarstvo kulture niti filmska zajednica.

Tako danas nakon gotovo 30 godina Hrvatska nema snimljen nikakav promidženi ili kuturni materijal o tragediji Vukovara, a kamoli igrani film. Istovremeno, Srbija je već 1992. iz svoje perspektive snimila film Dezerter u kojem glavnu ulogu igra Rade Šerbedžija.

Zašto Hrvatska nema snimljen vrhunski igrani film o Trpinjskoj cesti?

Zato više nego opravdano postavlja se pitanje: zašto Hrvatska nije do sada snimila niti jedan jedini igrani film o junacima i junaštvu boraca sa Trpinjske ceste? Ili bilo gdje iz Vukovara od Vukovarske bolnice, pokolja na Ovčari, mučenjima u Veleprometu i logorima, junaštvu Mitnice i Bogdanovaca, o brojnim herojima Vukovara?

Zašto se u ovih, evo uskoro 30 godina, u području kulture i filmske industrije u Hrvatskoj nije našao baš nitko tko bi to predložio, a kamoli pokušao aktivno realizirati?

Ne vjerujemo više u slučajnosti!

U drugim demokratskim državama EU kojoj pripadamo, ali i drugdje, ovakve junačke, ali istinite priče kojima ne treba ništa hollywoodski dodavati,  odavno bi bilo ekranizirane, te prisutne u medijima i javnosti.

A živući junaci Vukovara i Domovinskog rata, a takvih još ima u Hrvatskoj, bi pohodili škole i predočili mladima što je borba za pravdu, ideale i slobodan svijet. No, u Hrvatskoj se takvi ljudi, kao nedavno Vilim Karlović ili Julienne Bušić istjeruju iz škola, pa se tako obeshrabruju ravnatelji i profesori, koji bi možda i pozvali neke od junaka Trpinjske ili neke druge ceste da mladima prikažu taj najsvjetliji dio hrvatske povijesti.

Utjeruje je strah prema onima koji svjedoče istinu o Domovisnkom ratu, ulozi i zločinima Srbije i srbijanske vojske, logorima za mučenje i prljavom djelovanju Srbije protiv hrvatskog naroda.

U Hrvatskoj se takvi filmovi uopće ne snimaju, evo već skoro 30 godina. Kriviti za to isključivo i samo sadašnje Ministarstvo kulture ili sadašnju vladu je promašaj. To je jednostavno nastavak započete priče, to je kontinuitet, to je politika na djelu koja ima jasan početak, jasan smjer i jasne želje: iskriviti ili zaboraviti sve što je vrijedno i plemenito u hrvatskom narodu.

Promijeniti prošlost da bi za sebe i svoje imali budućnost kakvu oni žele i vole, kao što su uostalom činili agitpropovski još od 1945. godine neprestanim etziketiranjem, provociranjem i proganjanjem hrvatskog naroda kroz sustavan zaborav, laganje o prošlosti i kreiranje budućnosti po svojim željama.

Budimo realni: ova politika danas samo je nastavak kontinuiteta već utabanog puta i na području kulture i filma.

Ide se toliko daleko da se čak i sufinanciraju filmovi koji lažno prikazuju hrvatske vojnike kao zločince, poput one sramote lažiranog dokumentarca o zločinima u Dvoru na Uni. Kao i filmovi koji hrvatsku prošlost i sadašnjost žele učiniti depresivnom, promašenom i ponajviše – primitivnom, zatucanom i punom mržnje.

Za kraj: naravno da ne tvrdimo da bi se isključivo trebali snimati filmovi o Domovinskom ratu, ali imati toliko junaka kao Marko Babić, toliko zadivljujućih životnih priča kao što je Trpinjska cesta, a ne imati snimljen niti jedan film o tome u gotovo 30 godine svjedoči da to – nije slučajno.

 

 

 

Izvor: narod.hr