17. listopada 1912. Balkanski ratovi – ogromni zločini četnika i srpske vojske kroz cijelo 20. stoljeće imaju jasan cilj!

Foto: Jeromi Mikhael www.commons.wikimedia.org

Nisu samo Hrvati bili jedina meta četnika i srpske vojske, već i svi narodi koji su živjeli na teritoriju koje su bolesni umovi zamislili kao Veliku Srbiju. Zbog toga su kroz cijelo 20. stoljeće sistematski i organizirano s namjerom ubijani i proganjani, osim Hrvata, i drugi narodi: Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, muslimani, Nijemci i drugi….

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Četnici su Balkanskim ratovima 1912. i 1913.  bili desna ruka (“eltine postrojbe”) srpske vojske, jednako kao što su Domovinskom ratu bili desna ruka JNA. Upravo četnici su počinili najveće masovne zločine u svim srpskim ratovima u 20. stoljeću, premda je i srpska vojska (kao i srpska JNA) u svojim pohodima palila, silovala, ubijala, etnički čistila velika područja…

 

Istina o masovnim zločinima srpske vojske nad civilima i zarobljenicima konstanta je koja prati sve srbijanske ratove u proteklih 100 i više godina. Ti zločini ponavljani su u svakom ratu koji je vodila Srbija: Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat (četnici i partizanske postrojbe s velikim udjelom Srba, svjedok Simo Dubajić, Kulen Vakuf i Đoko Jovanić, ustanak u Srbu, ubijanja u Gračacu od 6. ličke, postrojbe koje su 1945.  ušle u Zagreb i dr.), Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH, te posljednji na Kosovu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Najčešće su glavna meta vojske Srbije ili njihovih paravojnih jedinica bili civili, žena, djece, starci, imovina, sela…

O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom okupacije albanskih naselja u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine izvještavao je međunarodni tisak i ostale tadašnje institucije. Carnegie Foundation je zapisao: „Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerojatni akti nasilja, pljačke i brutalnosti svake vrste — to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpune promjene etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima“.

Ovo posljednje boldano je jako važno: srpska vojska čini masovne zločine da bi promijenila etničku sliku u korist Srba. Jednostavno ubijaju druge narode na tom putu, kao Albance, Hrvate, muslimane i druge, a Skopje u Balkanskim ratovima, crnogorksa i albanska naselja u I. Svjetskom ratu prilikom bijega srpske vojske na Mediteran, Srb, Grahovo, Rama, Goražde, Foča i Drvaru II. svjetskom ratu, pa Prijedor, Vukovar, Srebrenica i Škabrnja – jednostavno su povezive stvari u jednu cjelinu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I nimalo slučajne – namjera je etničko čišćenje do pravog genocida.

Već ovo izvješće daje suštinu odgovora na pitanje iz naslova teksta: svi ti zločini su provedeni samo u cilju stvaranja Velike Srbije koja bi bila „očišćena” od svakog nesrpskog stanovništva. A nakon toga srbijanska službena diplomacija negira te zločine ili ih tijekom vremena čak pripisuje žrtvama srbijanskog nasilja. Time dodatno demonizira „neprijateljsku“ stranu koja je prepreka stvaranju etnički čiste Velike Srbije, a kroz vrijeme lukavom diplomacijom nastoji utvrditi takvo stanje ili dodatno uvećati krivnju žrtava kroz sustavno plasiranje megalomanskih mitova kako svome narodu, tako i međunarodnoj zajednici.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krvave orgije srpske vojske u Skoplju i Kumanovu

Skopski katolički nadbiskup Lazar Medja pisao je zgrožen zločinima Srbije da je njihova vojska u brojnim kumanovskim i skopskim nesrpskim selima palili kuće i ljude u njima, a djeca su ubijana bajunetima jer nije bio potrebe da se troši municija na njih. Ratni dopisnik Kijevske misli (Kievskaya Mysl) s Balkana, Lav Trocki (da, osobno čuveni Lav Trocki), prenosi svjedočanstvo srpskog vojnika da su mnoga sela u okolini Kumanova gorjela, i da se taj prizor ponavljao sve do Skoplja.

A tek je Skoplje bilo mjesto krvavih orgija srbijanske vojske kada su danima klali Albance na mostovima i bacali u Vardar crven od krvi nevinih ljudi. (jednako kao u Goraždu i Foči 1941. godine, klanje na mostovima i bacanje mrtvih u rijeku, tako su zaklali i pet časnih sestara Drinskih mučenica).

U Skoplju su grupe pijanih vojnika su noću provaljivali u kuće i otimali i klali, a zabilježeni su i brojni slučajevi silovanja žena i djevojčica. Ubijeni Albanci često nisu sahranjivani, jer je zemlja bila smrznuta tijekom zime, pa su leševi bacani u bunare. Izbrojano je 38 bunara punih albanskih leševa. Skopski nadbiskup, isti Lazar Mjeda (Lazer Mjeda), izvještava da se iza gradske tvrđave nalazio veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu albanskih leševa i da se u mjestu Kisela Voda nalazi jama koja je masovna grobnica 80 Albanaca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bečki publicista Leo Frojndlih (Leo Freundlich), koji je prikupljene izvještaje o srpskim ratnim zločinima iz europske štampe objavio u knjizi Albanska Golgota, navodi da su masakri vršeni jedan za drugim otkad je srpska vojska prešla granicu i zaposjela zemlje naseljene Albancima. On zaključuje da su zločini srpske vojske i četničkih odreda uglavnom bili usmjereni protiv muslimana i katolika novoosvojenih oblasti.

Srpska diplomacija i flasificiranje povijesti je ove stvari nastojalo baciti u zapećak ili čak okrenuti događanja u svoju korist, pa su pobijene Albance proglasili nasilnicima koji su ubijali Srbe. Slični obrazac dogodio se i u I. svjetskom ratu, a i poslije njega kada se srpska vojska čak do 1923. na Sandžaku i 1925. u Crnoj Gori brutalno obračunavala i ubijala one koje je smatrala protivnicima velikosrpstva. Tako je bilo i u II. svjetskom ratu, a o Domovinskom da i ne govorimo.

Ostaje pitanje: što čine hrvatski povjesničari, s časnim izuzecima, i hrvatska diplomacija da iznesu ove strahote, koje su dio organizirane kampanje i plana države Srbije,  svjetskoj javnosti?

Ništa.

 

Tipski primjer perfidnosti srbijanske politike i naivnosti hrvatske politike iz pera Miroslava Krleže na temelju susreta Nikola Pašića i Frana Supila, prije stvaranja Jugoslavije:

*Ovako je Miroslav Krleža opisao susret Frana Supila i Nikole Pašića 1915. u vrijeme I. svjetskog rata u Nišu: “I tako Baja (Pašić op.) stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred neprijateljem.”

A kada je Supilo pitao Pašića za Dalmaciju i njenu sudbinu, navodno je ovaj tipični političar Srbije, beogradske čaršije i strateg Velike Srbije odgovorio: “Dalmacija? Nisam čuo za to ime.”

Ovome ne treba ništa dodati – Pašić i njegovi sljedbenici i danas se prave da ne postoji hrvatsko ime. Potvrđuju mu opstojnost samo u nuždi ili u svom pragmatizmu, čekajući novu priliku kao i 1991. godine, i puno puta ranije…

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.