17. prosinca 1943. NDH – teror i zločini četnika u Velikoj župi Dubrava (istočna Hercegovina i okolica Dubrovnika)

Što se tiče samog broja četničkih žrtava u NDH, on do sada nije još utvrđen, jer je tek dio četničkih žrtava evidentiran. To se događalo zbog jer je veliki broj četnika prešao u jesen 1944. u partizane i čak došao na vodeća mjesta partizanskog pokret, te bi otkrivanjem zločina došli ti partizani u opasnost. Ako bi netko i htio prijaviti u Jugoslaviji četničku žrtvu dovodio se u opasnost da i sam strada.

Četnici ni u prosincu 1943. godine, nakon odlaska Talijana, nisu odustali od terora i zločina nad katolicima i muslimanima. Već smo pisali jučer, NDH je nakon odlaska Talijana administrativno pripojila ne samo Dalmaciju, već i dio Konavla Velikoj župi Dubrava, te proglasila pripojenje gradova Kotor i Herceg Novi u Boki kotorskoj istoj župi.

Krajem 1943. godine Velika župa Dubrava nalazila se u teškom političkom, sigurnosnom i gospodarskom položaju zbog velikog broja četnika, ali i novonastale situacije nakon kapitulacije Italije. Velika župa Dubrava bila je jedna od 22 velike župe na prostoru NDH. Sjedište joj je bilo u Dubrovniku, a djelovala je od 1941. do 1945. godine.

Događaji koji su se zbili u Italiji ljeta 1943. iz temelja su promijenili prilike u Velikoj župi Dubrava. Pobjedama angloameričke vojske na kopnu u južnoj Italiji, nakon osvajanja Sicilije, Italija je bila pred slomom. Zračni napadi angloameričkog zrakoplovstva na talijanske gradove i industrijska postrojenja uvelike su ubrzali slom talijanskih oružanih snaga, koji će se dogoditi početkom rujna 1943. godine. Slom Italije u Velikoj župi Dubrava nazirao se mnogo prije njezina stvarnog sloma. Već sredinom 1943, u vrijeme operacija i ofenziva protiv partizana pod imenom Weiss i Schwarz, njemačke vojne snage postupno preuzimaju zapovjedništvo na prostoru Velike župe Dubrava, koji je dotad bio u talijanskoj sferi utjecaja.

Četnički zločini u Velikoj župi Dubrava

Već prije i odlaska Talijana, četničke postrojbe su vršile sustavni teror i nasilje nad Hrvatima Velike župe Dubrava. Tako očevidac A. Telarević iz sela Bjelani, star 33. godine, je vidio kako su lokalni četnici, među kojima je prepoznao Peru Bjelicu, Jovana Pešiku, Dušana Bjelicu, Raka Ilića, Andriju Vujevića, Radu i Tomu Obrada, Vlahu Šakotića i Jovana Vujevića iz Davidovića, te Spasoju Vujevića iz sela Zaseda, uhitili obitelj A. Telarevića od 26 članova, među kojima 4 starca, 3 žene, 5 djevojaka i 10 djece, od kojih su na mjestu ubili dvojicu i to: S. Telarevića i njegovu ženu ubili iz puške, a ostale odveli i svezane bacili u jamu Trusinu. Četnici su svezali i otjerali na Trusinu, te bacili u jamu ove obitelji: obitelj I. Dedovića od 8 članova, H. Dedovića od 7 članova, obitelj Š. Zečića od 7 članova, obitelj H. Zečića od 4 člana, obitelj H. Zečića od 6 članova, obitelj S. Pizovića od 8 članova, zatim još 9 osoba iz Prisoja.

U selu Fatnica ubijena je obitelj Prvan, obitelj Priganica, obitelj Bečulić, obitelj Čatović i još neke. Četnici su izabrali oko 80 djevojaka, uveli ih u tamošnju postaju i vršili nad njima nasilje. Ovom nasilju bio je vođa Dmitar Radanović, trgovac iz Divina, koji je tom prilikom rekao: “Kakva Hrvatska, nema više, što god uhvatimo sve pod nož!”.
U Ljubinju su četnici ubili 17 članova obitelji Zelentrović.

Photo: karta NDH s podjelom na 22 Velike župe, Velika župa Dubrava graničila s Crnom Gorom

S druge strane, četnici su nakon odlaska Talijana, čiji su de facto bili saveznik,  primali i pomoć njemačke vojne komande, koja je nakon kapitulacije Italije zamijenila talijansku vlast i također koristila četnike za borbu protiv partizana, snabdijevala ih oružjem, streljivom, hranom, obućom i odjećom, a i novcem.  Četnici su cijelo vrijeme poduzimali oružane akcije protiv manjih domobranskih jedinica i oružničkih postaja, otimajući im oružje, a da ne govorimo o četničkoj promidžbi i izjavama četničkih vođa protiv NDH i njezina vodstva, pjevajući uvredljive pjesme o vođama NDH čak i pred njemačkim vojnicima.

Četnici, koji su se uz pomoć njemačkih oružanih snaga slobodno kretali naoružani na prostoru župe Dubrava, provodili su otvoreni teror nad katoličkim i muslimanskim stanovništvom.

Oružane snage NDH na prostoru Velike župe Dubrave bile su nedovojlne ,premda je hrvatsko stanovništvo tražilo njihovo povećanje da ih upravo vojska NDH zaštiti od četnika i partizana. Međutim, nakon otvorene naklonosti Talijana, četnici su bili redovito pod zaštitom njemačke komande, slobodno su mogli na prostoru Velike župe Dubrava  mobilizirati stanovnike pravoslavne vjere u svoje oružane odrede, i to milom ili silom.

Velike snage četnika na području Velike župe Dubrava

Četničke oružane snage u istočnoj Hercegovini u drugoj polovici 1943. brojile su 13.631 borca raspoređena u dva korpusa, Nevesinjski i Trebinjski, i devet brigada. Za treći, Dubrovački korpus, nema podataka o broju boraca. Nevesinjski korpus u svom sastavu imao je pet brigada: Nevesinjsku, Konjičku, Mostarsku, 1. i 2. Gatačku (Gacko), sa ukupno 3.768 boraca. Bilo je još 2.295 boraca na području kotareva Nevesinje, Gacko, Konjic i Mostar. Trebinjski korpus sa zapovjednikom Miloradom Vidačićem imao je četiri brigade: Trebinjsku, Bilećku, Ljubinsku i Stolačku, sa ukupno 3.412 boraca i još 4.156 boraca na području kotareva Bileća, Trebinje, Gacko, Stolac. U oba korpusa bilo je dakle 7.180 boraca, a na terenu još 6.451 četnik. S obzirom da nema podataka o broju boraca u Dubrovačkom korpusu, a da su kotarevi Gacko, Stolac i Čapljina u drugoj polovici 1943. reorganizacijom velikih župa pripali Velikoj župi Hum, u Velikoj Župi Dubrava su četničke oružane snage za pravo pripadale Trebinjskom i Dubrovačkom kotaru, za koji ne znamo koliko je imao četnika.

Zločini četnika nastavljaju se i nakon odlaska Talijana

Četnici ni krajem 1943. nakon odlasaka Talijana nisu odustali od terora i zločina nad katolicima i muslimanima. Istina, masovnih ubojstava dolaskom Nijemaca više nije bilo, kao što je to bio slučaj od 1941-1943. kada su četnici počinili masovna ubojstva nad Hrvatima katolicina i muslimanima. Ali nisu prestala pojedinačna ubojstva, pljačke, izazivanje i općenito nije prestao četnički teror.

Tako su u rujnu 1943. između sela Lozice i Vrbice (općina Zaton, mjesto Orašac, kotar Dubrovnik)  četnici su iz pištolja ubili Emu Zec iz Lozice i Ivana Kobilića iz sela Vrbice, općina Zaton. Njihova mrtva tijela bačena su na put prema Dračama.  Kad su njemačke oružane snage napustile Bileću i preselile se u Trebinje, četnici su ponovno počeli činiti zločine i ubojstva u tom dijelu NDH.

Četnici su 27. studenog 1943. zapalili deset hdomova u selu Predolje (kotar Stolac). Sve kuće izgorjele su do temelja. Seljacima su kuće zapaljene, jer su počinitelji smatrali da vlasnici tih kuća surađuju s partizanima koji su uhitili četničkog vođu Đura Andrića i ubili ga.  Nakon toga popaljena su sela Grmljani, Sedlari (kotar Ravno) i Repti (kotar Trebinje). U selu Repti ubili su četiri žene i jednog muškarca. Naknadno je iz istog sela odvedeno osam mještana. Svi su obješeni o telegrafske stupove, a 150 žena i djece sprovedeno je u Trebinje. Nestalog Julija Čotija, nadzornika b.b. linije državnih željeznica u mjestu Humu, četnici su ubili 21. listopada 1943. Njegov leš pronađen je 24. listopada 1943. i pokopan u Trebinju.

Što se tiče samog broja četničkih žrtava u Hrvatskoj, on do sada nije još utvrđen, jer je tek dio četničkih žrtava evidentiran, poglavito ukoliko su prešli u partizane, a velika većina jeste. Ako bi netko i htio prijaviti četničku žrtvu dovodio se u opasnost da i sam strada.

Dodatak:

Velika župa Dubrava ustanovljena je 30. lipnja 1941. sa sjedištem u Dubrovniku. Teritorijalno je obuhvaćala kotarske oblasti Bileća, Čapljina, Dubrovnik, Gacko, Ljubinje, Stolac, Trebinje te grad Dubrovnik. Umjesto kotarske oblasti Ljubinje (NN 63/1941). Ood 15. rujna 1941. djelovala je kotarska oblast Ravno (NN 103/1941), dok je Ljubinje imalo status kotarske ispostave, a od 1. ožujka 1943. godine počela je djelovati kotarska ispostava u Janjini ((NN 32/1943).

Ovoj velikoj župi su, nakon pada Italije, pripojeni kotarevi Kotor i Korčula, gradovi Herceg-novi i Kotor (Boka kotorska), upravne općine Lastovo i Babino Polje, te oslobođeni dio upravne općine Konavle-Gruda (NN 245/1943).

Proglašenjem iznimnog stanja u obalnom području od 20. svibnja 1944. obuhvaćena je i Velika župa Dubrava, pa je poslove građanske uprave preuzeo vojni zapovjednik obalnog odsjeka Neretve.

Od 5. srpnja 1944. teritorijalna je nadležnost promijenjena isključenjem kotareva Stolac, Čapljina i Gacko, koji su potom pripadali Velikoj župi Hum. Iako je iznimno stanje na ovom području i dalje ostalo na snazi, 28. ožujka 1945. za poslove građanske uprave imenovan je poseban glavar, te je dodijeljen vojnom zapovjedniku obalnog odsjeka Neretve.