Marko Culej. Tako nam je poznato i drago ime. Mnogi u srcu nose lijepa sjećanja na njega, na njegov osmijeh, njegove riječi ili njegov pogled.
Crkva Marije Snježne i bista uz crkvu podsjećaju nas na našega biskupa Marka Culeja, prvog vraždinskog biskupa kada je osnovana Varaždinska biskupija 1997. godine
Marko Culej rodio se 19. siječnja 1938. godine u zaseoku Repno u župi Belec od oca Petra i majke Josipe, rođ. Bočkal. U siromašnoj obitelji uz Marka Culeja bilo je još petero djece (brat i četiri sestre). Osnovnu školu pohađao je u rodnom Belcu (1944. – 1949.) i to četiri razreda pučke osnovne škole.
Teške komunističke godine Marka Culeja iz pobožne zagorske obitelji
Četvrti razred značio je završetak osnovne škole, a Markovi roditelji željeli su da Marko Culej nastavi školovanje. Tako mali zagorski dječak Marko, s nepunih deset godina, napušta svoje roditelje, Repno i Belec te 1949. godine odlazi na školovanje u Dječačko sjemenište u Zagrebu. Godine 1954. primljen je u Marijinu kongregaciju u sjemeništu u Šalati. Položivši maturu 1958. godine, završava osmogodišnje obrazovanje u sjemeništu koliko je tada ono trajalo pa se spušta sa Šalate na Kaptol da bi ušao u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište.
Budući da je bio uzoran đak, nije morao polagati veliku maturu. Međutim, nakon upisa u bogosloviju bio je pozvan odslužiti vojni rok. Tako je bio mjesec dana na bogosloviji, a zatim odlazi na dvije godine vojnog roka u JNA. U komunističkoj vojsci su bogoslovi bili posebno nadzirani da ne bi što tajno radili protiv naroda i države. Tako su Marku nudili različite povlastice i stipendije kako bi kojim slučajem odustao od svog svećenstva. Marko Culej nije pokleknuo, nije se dao smesti, nije odustao od životnoga zvanja i ostao je vjeran Božjem putu. U vojsci mu je dodijeljena konjušnica te je vodio brigu o konjima.
Nakon vojske i iskustva sa komunističkim bezbožništvom, vraća se na bogosloviju te kreće s prvom godinom studija. Marko pohađa bogosloviju u vrijeme komunizma kada se na bogoslove gledalo kao neprijatelje države, a mnogi su završavali na robiji. Jedina snaga, jedina hrabrost, jedina ustrajnost i radost bio mu je Isus Krist za kojim je pošao i kojemu je cijeloga života služio.
Završetak bogoslovije – jedan od najboljih studenata
Marko Culej završava studij teologije na Katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu kao jedan od najsposobnijih bogoslova i studenata.
Iznad svega volio je čitati. Stalno je čitao Sveto pismo i različite biografije. Časna sestra Greta govori kako je znao uzeti deku, izaći te leći ispod drveta i čitati. Sam je ispripovijedao anegdotu prijatelju da su tako, kada je on ležao, oko njega šetale guske koje su mu pričale. Kada bi on govorio, onda bi guske šutjele. Tako je mladić Marko Culej bio sveti Franjo naših dana jer je sveti Franjo poznat po tome što je propovijedao pticama. Kada bi Marko zajedno sa sestrom Gretom krenuo u crkvu ili na sajam, pozvao bi je na molitvu Marijine krunice. Ljubav prema Mariji nikad nije prestala u njegovu srcu, ljubav prema onoj koju prosi svaka duša, baš kak i k suncu svaka roža. To je pjesma koju je naš biskup Marko Culej zadnju zapjevao prije odlaska u Marijin majčinski naručaj.
Svećenik i narodni biskup – Marko Culej
Zaređen je za svećenika 26. travnja 1964. godine u bogoslovskoj kapeli Srca Isusova po rukama tadašnjega pomoćnog biskupa Lacha. Njegova mlada misa bila je ranije od ostalih svećenika. Budući da je mogao birati termin, htio je da mlada misa bude u svibnju, njemu najljepšem mjesecu, Marijinu mjesecu.
Svoju mladu misu ima 3. svibnja 1964. godine.
Mons. Marko Culej 7. siječnja 1992. godine u zagrebačkoj katedrali posvećen je za pomoćnoga biskupa Zagrebačke nadbiskupije i postao je rektorom u Bogoslovnom sjemeništu. Biskupom postaje 22. siječnja 1992. godine.
Imenovan je 5. srpnja 1997. godine varaždinskim biskupom, a 28. rujna 1997. godine svečano je ustoličen kao prvi varaždinski biskup. Za geslo svojega služenja uzima riječi „Vita et pax“, „Život i mir“. Biskupom je postao u sudbonosnim trenucima za cijeli hrvatski narod, u vremenu koje je ispunjeno bremenitom kušnjom, ali i dubokom nadom u bolje sutra. Izabran je i postavljen za pastira duša. Mnoge su od tih duša ranjene, shrvane patnjom i bijedom te vape za pomoću i utjehom koju u potpunosti može dati samo Bog. Biskup ne vodi povjereno stado svojom snagom, nego silom Duha Svetoga, snagom Isusa Krista koji je prošao zemljom čineći dobro.
Nakon kraće bolesti preminuo je u Varaždinu 19. kolovoza 2006. godine.
Smrt sa najdražom Marijinom pjesmom na ustima
„Završavam, najvažniju zadaću svakoga ljudskoga života, a to je iskreno služenje Bogu.“ Ovu je rečenicu Marko Culej shvatio uistinu na najbolji mogući način. Za njega je služenje Bogu bilo ujedno i služenje čovjeku. To je velik primjer za sve nas. Zato su ga ljudi voljeli. Nije dolazio k njima kao crkveni velikodostojnik, kao netko tko je iznad običnoga, maloga čovjeka. Ne! Dolazio je k ljudima kao čovjek čovjeku, brat bratu, prijatelj prijatelju. Bio je jedan od njih, jedan od nas.
Bio je pravi narodski biskup.
Prije odlaska u Marijin majčinski naručaj i smrti, zapjevao je posljednji put svoju omiljenu pjesmu:
K suncu prosi vsaka roža
K suncu prosi vsaka roža,
K suncu trava vsaka,
Tak i k tebi, Majka Božja,
Srce siromaka.
Milostiva vsakom ti si,
Vse ti vračiš boli,
Odbila još nikog nisi,
Koi za pomoč moli.
Čuj molitve vruče ove,
Draga naša Mati,
Tvoj te vezda narod zove,
Romari Hrvati:
Dobra nam naviek ostani,
Zmoli nam pri Sinu,
Da od vsega zla obrani
Nas i domovinu.
