19. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Gospić) – tisuće Ličana mučeno i ubijeno u teroru četnika i partizana

Foto: Ilustracija; autor fotografije Aleksandar Simić, nepoznati autor, commons.wikimedia.org: fotomontaža: narod.hr. Na fotografiji: Josip Broz Tito i Draža Mihailović

U Gospiću i u njegovoj neposrednoj okolici partizani su u dvije godine, nakon ulaska u grad početkom travnja 1945., na razne načine ubili tisuće nevinih Hrvata Like. Žrtve su bili muškarci i žene, mladići i starci, intelektualci i seljaci, svih dobi i zanimanja, a među njima je bilo i svećenika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

(FOTO) Pokopani posmrtni ostaci 55 žrtava partizanskih zločina u Vagancu: ‘Počinitelji i nalogodavci ostali su nekažnjeni’

Gospiću je bilo otegotno što je bio na piku velikosrpskim hegemonistima i jugoslavenima zbog Velebitskog ustanka 1932. i jake predratne ustaške organizacije, pa je dobio naziv “ustaško sveučilište”. Poslije su se u taj klub mrzitelja ovog grada pridružili i antihrvatski ideolozi iz redova partizanskog pokreta. Posljedica je bila da čim su partizani ušli u Gospić, odmah su počeli ubijati sve one koje su unaprijed popisali za odstrijel. No, popis žrtava nije samo stao na tome. Neki tobožnji “antifašisti” su dobili dopuštenje da smiju smaknuti sve druge, iz bilo kojih razloga.

Sve su to bila smaknuća bez suda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad su proradili “narodni sudovi”, nije se mnogo promijenilo. Njihov rad je bio “izraz pomahnitala razuma”, a glavna im je zadaća bila pobiti što veći broj Hrvata.

Jedan događaj posebno je značajan za Gospić, a i za cijelu Hrvatsku. U jesen i zimu 1989. i proljeće 1990. u kotlovnici suda u Gospiću spaljivana je arhivna građa Službe državne sigurnosti. U tome razdoblju arhivna građa bila je energent. Kamionima se svakodnevno dovozila i spaljivala, a traktorskim prikolicama u više navrata dnevno odvozio se pepeo na zatvorsko poljoprivredno dobro, u tzv. Maksimovićeve štale, svjedoči o tim i drugim događajima vrijedan svjedok Nikola Nidžan Milković, a koje je prenio hkv.hr

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Brojna stratišta Hrvata oko Gospića

Tijela pobijenih Hrvata se nalaze po neobilježenim i neistraženim stratištima i skupnim grobištima koja su danas zarasla pod šumom i šikarom, a nalaze se u obližnjim mjestima i predjelima kao Divoselo, Imovina, Jasikovac, Korenica, Ljubovo, Smiljan, Široka Kula, pa čak i u Karlobagu (svjedočenja brojnih svjedoka strašnih zločina partizana u Gospiću možete pročitati na stranici Hrvatskog društva političkih zatvorenika).

Na prostor gdje se nalazi masovna grobnica u Gospiću kod groblja sv. Marije Magdalene, 2003. je godine nanovo asfaltirana debelim slojem asfalta. Osim tog, postoje stratišta preko rijeke Like kod Šikića, Rosića ogradi, Djedovici, u Mušaluku u Razvalama, jamu u selu Serdarima (prema Ljubovu).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Polumrtvi i mučeni Hrvati su na ta stratišta kamionima dovođeni i ubijani i u godinama nakon drugog svjetskog rata, najčešće u predvečerje.

 

Svjedočanstvo partizana 12. dalmatinske brigade o pokoljima u Gospiću

Nekadašnji partizanski topnik T. B. (1925.), pripadnikom 12. dalmatinske partizanske brigade, 26. dalmatinske partizanske divizije, koji živi svoju duboku starost i svoje ujednačene staračke dane, svjedoči o zločinima partizana ovaj bivši partizan iz 12. dalmatinske brigade za Večernji list.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U svojoj priči T. B. kao mjesto zločina i mrženje partizana i preobučenih četnika posebno izdvaja Gospić (i Široki Brijeg) i kaže:

“Kad smo stigli u Gospić po drugi smo put dobili odrišene ruke. Široki i Gospić jedina su dva mista di je moja jedinica dobila odrišene ruke da radimo što nas volja. Radi što ti pane na pamet, koliko ti obraz i karakter dopušćaju. A svak zna što bude kad se čoviku pusti na volju… Iza toga sam ja odma prominija mišljenje. ‘Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi…

Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija…

I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu. Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali posl’e ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.”

 

Nepoznato – četnički masakri u Lici u vrijeme Jugoslavije od 1932-1941 godine

Kada je počeo rat, u Gospiću su otprije razbuktane strasti rezultirale krvoprolićem, tako da su odmazda na odmazdu učinile da se krv prolijevala u Gospiću i oko njega. No, jedan se djelić toga krvavog mozaika u historiografiji ne spominje dovoljno, a i on pridonosi boljem uzročno-posljedičnom razumijevanju zla na ličkome prostoru. Stoga je dobro vratiti se malo u još raniju prošlost i podsjetiti se na neke povijesne činjenice, bez obzira što one “iskaču” iz poslijeratnoga vremenskog okvira koji je u središtu feljtona.

Naime, već dan-dva nakon proglasa Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941, prva je reagirala snažna četnička organizacija koja je za krvoproliće pripremana ranije i koja je predvođena upraviteljem bolnice u Gospiću, senatorom dr. Petrom Zecom, postala poznata po krvoprolićima nad nevinim ličkim Hrvatima. U gospićkoj okolici nadomak Smiljana poklali su nekoliko hrvatskih obitelji i popalili im kuće.

Jaka i brojna četnička organizacija u Lici u razdoblju već od g. 1932. do g. 1936. počinila je brojne zločine, u kojima treba spomenuti barem neke žrtve na području cijele Like: Milka Hodak i Jure Živković iz Pazarišta, Marija Žarak iz Perušića, Nikola Čačić, Iso Abramović, Karlo i Jure Rukavina, Martin Butorac, Lovro Milinković, Kata Hodak, Luja Butorac, Ivica Murković i njegov sin Nikola, Nikola Matijević, Martin Došen, Ante Vlainić, Mate Zalović i mnogi drugi iz Gospića i njegove okolice: iz Brušana, Rizvanuše, Ličkog Novog, Trnovca, Jadovnog, Debelog Brda, Bogdanića, Smiljana, Bužima, Žitnika, Rastoke, Klanca, Malog Polja, Perušića, Pazarišta, Lipa i iz Žabice. Nikola Miškulin, zvani Plazalica, iz Bužima pod mučenjima u tamnici je poludio, o čemu su pisale i ondašnje novine.

U vrijeme izbora 6. svibnja 1935. gospićki četnici na početku Pazariške ulice u središtu Gospića u po bijela dana počinili su masakr te su pod zaštitom žandarskih bajuneta ubili 70-godišnjega Josu Markovića iz Žitnika, kbr. 175, i 36-godišnjega Martina Starčevića, također iz Žitnika, kbr. 162, a teže i lakše ranili žitelje iz Klanca: Peru Butorca, kbr. 299, Luku Butorca, kbr. 201, Josu Lulića i Juru Lulića, oba kbr. 71, Milu Milinkovića, kbr. 21, Nikolu Milinkovića, kbr. 19, Stipu Markovića, kbr. 174, Ivana Šnarića, kbr. 328, i Ivana Župana, kbr. 134.

Na pravoslavni blagdan 6. siječnja 1936. četnici na Udbini ubili su mladoga Iliju Žaju, i on počiva u gospićkom katoličkom groblju. Četnik Ivan Pejnović Pejina iz Smiljana, zvani Balijan, koji je prešao na pravoslavlje i ime promijenio u Jovu, nagovoren od četničkih glavešina dr. Zeca i pravoslavnog svećenika u Smiljanu Matije Stijačića, 9. travnja 1936. iz zasjede je ubio ondašnjega najpopularnijeg hrvatskog pučkog političara, narodnog zastupnika Karla Brkljačića Kacana, dočekavši ga blizu njegove kuće u Trnovcu nedaleko od Gospića.

Gospićka četnička organizacija organizirala je 9. svibnja 1937. krvave događaje u Senju, u kojima su izgubili život mladi Gospićani: Katica Tonković, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Petar Frković, Tomo Nikšić, Franjo Jelača i Jakov Milinković, svi u dobi između 20 i 25 godina. Više je djevojaka i mladića lakše i teže ranjeno, od kojih su cijeloga života ostali sakati: Vlado Adžija iz Gospićkih Lipa, Zlatko Vlahinić iz Gospića i Branko Milinković iz Klanca.

 

*Dodatak: Zašto je velikosrbima (i pod kokardom i pod petokrakom) bila važna Lika i nestanak Hrvata u njoj?

S nastajanjem srpske nacije i srpske države u prvoj polovici 19. stoljeća u Lici su bila stvorena dva glavna preduvjeta: jurisdikcija SPC-a i relativna većina pravoslavnih na području južne i jugoistočne Like) za uvrštavanje u programe velikosrpske politike i stvaranje Velike Srbije i Like, kao tzv. srpske zemlje i njezina dijela, iako ona nikada nije bila u sastavu srpske države, od tada do naših dana.

Prema tim velikosrpskim ideolozima i političarima, njihova zamišljena Velika Srbija bila bi etnički čista, očišćena od Hrvata i svih drugih ne-Srba, jer u njoj smiju živjeti samo Srbi.

Velikosrpskoj politici je dobrodošao geostrateški položaj Like koja s jedne strane prometno, ali i upravno te politički povezuje tamošnji srpski živalj s onim na području sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne, pa i šire No, s druge strane Lika prometno povezuje Hrvate, ali može, ako se izdvoji iz Hrvatske i razdvajati Hrvate u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) od onih u središnjoj Hrvatskoj. Tu su još i politički odnosi koji nastaju i razvijaju se na ličkome području posljednjih dvjestotinjak godina i pod utjecajem velikosrpske ideologije i politike tijekom 19. i 20. stoljeća, gdje se stvara snažna srpska jezgra koja kontinuirano radi na tome da ovo područje kao “srpska zemlja” postane dio planirane Velike Srbije u kojoj mogu živjeti samo Srbi, dok Hrvate treba “očistiti” s toga područja.

Taj osnovni velikosrpski politički cilj nastojao se ostvariti u 20. stoljeću kako u miru tako još više tijekom ratova. Posebno su to u Drugom svjetskom ratu nastojale provesti postrojbe Dinarske četničke divizije vojvode popa Momčila Đujića, nakon rata partizani i komunisti, te tijekom agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata (1991.- 1995.) to se nastojalo ostvariti “čišćenjem” Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva s tih područja kako bi se pretvorila u čista “srpska” i kao dio tzv. “srpskih zemalja” uključivala u planiranu Veliku Srbiju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.