Prvi politički ugovor između Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora (JO) potpisan je 20. srpnja 1917. za vrijeme dok su hrvatski vojnici ginuli u bitkama I. svjetskog rata.
Iako je dotad izbjegavao bilo kakve obveze spram Odbora i dogovora o uređenju buduće države, Pašić je promijenio politiku zbog novonastale situacije u Prvom svjetskom ratu. Naime, u Rusiji je zbačen car koji je bio najveći srpski zaštitnik, u rat je ušao SAD koji nije bio potpisnik Londonskog ugovora (tim ugovorom Dalmacija južno od Šibenika ide Srbiji, a drugi dio hrvatske obale Italiji), a srpska vojska nalazila se u teškoj situaciji na solunskoj fronti. Uza sve to, Jugoslavenski odbor imao je sjedište u Londonu gdje se odlučivalo o političkim aspektima rata i uređenju Europe nakon njega, pa je Pašić odlučio osigurati srpske pozicije ako kod Antante prevlada jugoslavensko rješenje.
Težnje Hrvata za konfederalnom Austro-Ugarskom
Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prijestolje 1916. došao novi car Karlo. U svibnju 1917. Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen.
Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. Zbog toga je žurio napraviti sporazum sa Jugoslavenskim odborom koji praktički nije imao nikakav legalitet i legitimitet u hrvatskom narodu.
Dvolični velikorbin Nikola Pašić pokazao se kao najveći neprijatelj Hrvata!
Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora.
Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić, kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju
Jugoslavija – sredstvo za pokoravanje Hrvata i stvarenje Velike Srbije
Srbi su Kraljevinu SHS (i kasnije Jugoslaviju) od početka shvaćali kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga osnovnog cilja: »Velike Srbije«; naime, kralj Aleksandar i Nikola Pašić ideju ujedinjenja prihvatili su tek kad su bili sigurni da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu.
Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je bio promotor velikosrpskih projekata od dolaska na čelo Radikalne stranke, kao i na dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevine Srbije, a potom i Države SHS (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca).
Prijetvornost, laž i bešćutna želja za ostvarenjem svojih poltičkih ciljeva ostala je konstanta velikosrpske politike od Nikole Pašića do danas. Privremena smirivanja i kompromisi bili su samo vrijeme za dobivanje novih poticaja i stjecanje pozicija za ostvarenje tih ciljeva. Tako je ostalo do današnjeg dana.
Hoće li Hrvati i njihovi predstavnici povjerovati da je danas drugačije kada je srbijasnki narod na čelo svoje države na slobodnim izborima izabrao ljude kao četničkog vojvodu i sljedbenika poltike Nikole Pašića Tomislava Nikolića? Hoće li povjerovati u proeuropsku politiku Vučića, bivšeg tajnika Radikalne stranke istog tog Nikole Pašića i Vojislava Šešelja?
Bilo bi dovoljno samo čuti ime zastrašujuće ime te stranke: Radikalna. I onda se zapitati: Radiklna Stranka je radikalna je u svezi čega i prema kome i kakvim ciljevima?
Jedini radikalizam Radikalne Stranke bio je i ostao: Velika Srbija po svaku cijenu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
