20. srpnja 1917. Krf – dokument koji je Hrvate gurnuo u ruke velikosrpstva u Jugoslaviji!

Foto: commons.wikimedia.org

Prvi politički ugovor između Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora (JO) potpisan je 20. srpnja 1917. za vrijeme dok su hrvatski vojnici ginuli u bitkama I. svjetskog rata.

Bilo je to na grčkom otoku Krfu, gdje su srpski kralj, prijestolonasljednik i vlada bili u egzilu. Dokument je u povijesti ostao zapamćen kao Krfska deklaracija. Potpisali su je predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić.

 

Iako je dotad izbjegavao bilo kakve obveze spram Odbora i dogovora o uređenju buduće države, Pašić je promijenio politiku zbog novonastale situacije u Prvom svjetskom ratu. Naime, u Rusiji je zbačen car koji je bio najveći srpski zaštitnik, u rat je ušao SAD koji nije bio potpisnik Londonskog ugovora (tim ugovorom Dalmacija južno od Šibenika ide Srbiji, a drugi dio hrvatske obale Italiji), a srpska vojska nalazila se u teškoj situaciji na solunskoj fronti. Uza sve to, Jugoslavenski odbor imao je sjedište u Londonu gdje se odlučivalo o političkim aspektima rata i uređenju Europe nakon njega, pa je Pašić odlučio osigurati srpske pozicije ako kod Antante prevlada jugoslavensko rješenje.

 

Težnje Hrvata za konfederalnom Austro-Ugarskom

Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prijestolje 1916. došao novi car Karlo. U svibnju 1917. Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Sloveniju, Hrvatsku, BIH i Vojvodinu). Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen.

Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i Trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije. Zbog toga je žurio napraviti sporazum sa Jugoslavenskim odborom koji praktički nije imao nikakav legalitet i legitimitet u hrvatskom narodu.

 

Dvolični velikorbin Nikola Pašić pokazao se kao najveći neprijatelj Hrvata!

Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora.

Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić, kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država osigurati južnoslavenskim narodima punu slobodu i ravnopravnost, međutim deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju

Bila je to jedna od niza velikosrpskih prevara i laži. Nikola Pašić kasnije je cinički izjavio kako je sve učinjeno radi inozemstva.
Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade.
Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“, u obliku jugoslavenske države. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru.
Teror koji se odmah počeo provoditi nad isključivo Hrvatima u Jugoslavji (Kraljevina SHS) od 1918. godine bio je dokaz da je to bila čista velikosrpska i šovinistička tvorevina skrojena po volji i mjeri Srbije

 

Jugoslavija – sredstvo za pokoravanje Hrvata i stvarenje Velike Srbije

Srbi su Kraljevinu SHS (i kasnije Jugoslaviju) od početka shvaćali kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga osnovnog cilja: »Velike Srbije«; naime, kralj Aleksandar i Nikola Pašić ideju ujedinjenja prihvatili su tek kad su bili sigurni da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu.

Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je bio promotor velikosrpskih projekata od dolaska na čelo Radikalne stranke, kao i na dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevine Srbije, a potom i Države SHS (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca).

Prijetvornost, laž i bešćutna želja za ostvarenjem svojih poltičkih ciljeva ostala je konstanta velikosrpske politike od Nikole Pašića do danas. Privremena smirivanja i kompromisi bili su samo vrijeme za dobivanje novih poticaja i stjecanje pozicija za ostvarenje tih ciljeva. Tako je ostalo do današnjeg dana.

Hoće li Hrvati i njihovi predstavnici povjerovati da je danas drugačije kada je srbijasnki narod na čelo svoje države na slobodnim izborima izabrao ljude kao četničkog vojvodu i sljedbenika poltike Nikole Pašića Tomislava Nikolića? Hoće li povjerovati u proeuropsku politiku Vučića, bivšeg tajnika Radikalne stranke istog tog Nikole Pašića i Vojislava Šešelja?

Bilo bi dovoljno samo čuti ime zastrašujuće ime te stranke: Radikalna.  I onda se zapitati: Radiklna Stranka je radikalna je u svezi čega i prema kome i kakvim ciljevima?

Jedini radikalizam Radikalne Stranke bio je i ostao: Velika Srbija po svaku cijenu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr