20. studenoga 1991. zločini Veleprometa – tko je ‘dječak s Veleprometa Edi’?

Ella Mische
Foto: snimka zaslona

“Knjigu posvećujem u spomen mladom hrvatskom mučeniku Zdravku Vladisavljeviću – Ediju”, stoji na početku potresne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U koncentracijskom logoru Velepromet je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko čak 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost. Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru. Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Donosimo svjedočanstvo Vilima Karlovića iz njegove knjige „Preživio sam Vukovar i ovčaru“, sa stranice vilimbook.com:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

“Nastavljam s objavljivanjem novog poglavlja “Edi -‘dječak’ s Veleprometa”, a o kojemu nije potrebno posebno nešto dodatno za uvod ispisivati. Meni samom dođe, nakon pročitanoga, zašutjeti te svoj pogled i uzdah usmjeriti prema Nebu. Koliko je tu dubina koje se otvaraju u životima nekih ljudi, a koje čovjeka danima tjeraju na prebiranje po svojim mislima. Neizmjerno sam zahvalan Bogu jer nakon više od pet godina kako je knjiga objavljena na njezinoj prvoj stranici, s posebnim pijetetom i ljubavlju, stoji konačno rečenica:
“Knjigu posvećujem u spomen mladom hrvatskom mučeniku Zdravku Vladisavljeviću – Ediju”.

Vidio sam po datumima njegovih objava kako nije čovjek koji redovito provodi vrijeme na facebooku. Stoga sam posumnjao kako bi moglo proći nekoliko dana dok vidi moju poruku. Još sam malo pogledao njegov profil te naišao na neke fotografije, a među njima i na jednu staru obiteljsku koja je fotografirana prije dvadesetak godina. Na njoj je bio s dvoje male djece uz koju su pisala njihova imena. Jedno dijete bilo je dječak od nekih desetak godina, a drugo djevojčica, od tri ili četiri godine. Pretpostavljao sam kako se radi o njegovoj djeci te sam i njihova imena potražio u telefonskom imeniku. Pod muškim imenom pronašao samo jedno u Vukovaru i odlučio ga nazvati.
– Dobar dan. Ja sam Vilim Karlović, vjerojatno vam moje ime ne znači puno, ali trebao bih nekako doći do vašeg oca ukoliko je njemu ime Zdravko Krnjić.
– Da, to je moj otac. – mirno i uljudno je odgovorio mladi čovjek s druge strane.
– E sad…, ovako…, naime ni sam ne znam odakle početi… – započeo sam objašnjavanje pomalo zbunjeno i uzbuđeno.
Htio sam biti i oprezan jer nisam bio siguran koliko smijem govoriti o detaljima. Kroz misli mi je prolazilo to koliko je Zdravko uopće pričao svojoj djeci o svemu. Ipak, nastavio sam dalje:
– …Vaš otac i ja smo podijelili jedan teški trenutak u Vukovaru ‘91. godine. Bili smo zajedno na Veleprometu. Dugo tražim tog čovjeka i rado bih ga volio čuti.
– Joj, sada kada ste mi to rekli, ni sam ne znam da li bih vam dao kontakt. Naime, on je to jako teško podnio, a ni danas nije najbolje kada se toga prisjeti. Ne znam, možda bi bilo bolje da se ne prisjeća.
– Da, razumijem vas, potpuno. – kratko sam odgovorio.
– Znate, njemu su tamo ubili mlađeg brata, praktički pred njim.
– Znam, bio sam s njim kada se to zlo događalo. Zato sam ga i želio čuti. Dugo ga tražim kako bih s njim stupio u kontakt. Želio bih javnosti obznaniti tko su njih dvojica. Mislim da hrvatska povijest mora imati zapisana njihova imena, osobito ime malog mučenika.
– A joj, ma onda je to druga stvar, dat ću vam broj. Sigurno bi i njemu bilo drago čuti se s vama.
– Puno ti hvala mladi prijatelju! – zahvalno sam mu rekao.
Ubrzo sam porukom dobio broj čovjeka kojega zaista želim čuti. Ipak, nisam to odmah učinio, kroz misli sam se obratio kratko Bogu, da blagoslovi i posveti naš razgovor. Nakon toga nekoliko minuta ostao sam u šutnji i razmišljanju. Iskreno, nije mi bilo lako razgovarati s njim o tome i podsjećati ga na tragediju koju je proživio. Nakon dugo vremena došao je trenutak čuti se s čovjekom s kojim sam prije 25 i više godina podijelio jedan nezamislivo težak trenutak. Nazvao sam ga na mobitel i ubrzo čuo glas:
– Da, izvolite…- zastao je čovjek s druge strane.
Polako sam uz dozu opreza od njegove reakcije počeo objašnjavati:
– Prijatelju, na vezi je Vilim Karlović. – pa sam malo zastao i onda nastavio dok je on vjerojatno i malo iznenađen šutio:
– Da li ti nešto znači moje ime, sjećaš li me se?
– Pa…kako se ne bih…sjećao…Vilime, aaa…joj – govorio je čovjek s druge strane, vrlo smirenog i ugodnoga glasa, ali vidljivo uzbuđen i iznenađen.
– Da, bili smo zajedno na Veleprometu, u stolariji. – dodajem mu kako bih ga potaknuo da sam nešto kaže o svom bratu što on i čini.
– Meni su tamo mlađeg brata ubili Vilime…- skroz potiho izgovara, zastaje u razgovoru te teško uzdahnu.
– Znam prijatelju, bilo je grozno! Eto, nažalost što se tiče naše braće imamo istu priču jer i mog mlađeg brata su zarobljenog ubili kod Petrinje. – pokušavam mu se približiti dijeleći s njim iste osjećaje i patnje jer smo obojica izgubili mlađu braću.
– Ozbiljno? – pita me iznenađeno i suosjećajno.
– Pa da, bio je teško ranjen i ostao je kod jedne ograde koju nije mogao prijeći. Zarobljen je i gubio mu se svaki trag do 2012. godine kada je pronađen u masovnoj grobnici. – odgovaram mu.
– Koliko je imao godina? – pita me.
– 19. – odgovaram i odmah nastavljam s pitanjem njemu:
– Koliko je tvome mlađem bratu bilo godina, ja se sjećam 14…
– A nije, nije…stariji je on bio…on je 71. godište.
– Ali ja sam bio siguran da je 14. Sjećam se da si govorio onom četniku s crnogorskom kapom, kada su ga izvodili, da ga ne vode jer ima samo 14 godina. – pokušavam ga podsjetiti jer me malo iznenadilo to što je dječak kojega sam opisao na Veleprometu bio tek koji mjesec mlađi od mene. Đaković, Miljković i Hornjak, svjedoci događanja na Veleprometu, s kojima sam nedavno razgovarao također pamte dječaka otprilike tih godina.
Potom nastavljam s razgovorom:
– Sjećam se da je bio niskog rasta.
– Da je…je… Mi smo obojica niskog rasta, ali on je bio još niži od mene!
– Jesi li ga možda tako htio zaštititi govoreći im da ima samo 14 godina?
– Pa moguće da jesam! Svašta sam im govorio i molio ih da ga ne vode van!
– Ma sjećam se dobro, kako ne. Prvo su tebe odabrali pa te mali nije dao, a onda izabrali njega!
– Da, još mu je rekao: „Ajde ti mali šiptar!“ Valjda kako smo crni pa je mislio da smo Albanci.
– Ti ga nisi dao, molio si da ga ne vode, da je dijete.
– Da, ma užas…nije ništa pomoglo, ne mogu to nikada zaboraviti! – tužno i plaho mi je odgovorio.
– Ne mogu ni ja, to je u meni živo kao da se jučer dogodilo. – odgovorio sam iskreno i s jednim grčem u želucu.
– Dragi prijatelju, ja tebe tražim već jako dugo i ne mogu ti reći koliko sam sretan što te konačno čujem. – skrenuo sam temu s muke njegovog brata jer sam osjetio svu teškoću u glasu.
– Ma da…ozbiljno? – pita me uz lagani osmjeh.
– Pa da! Na neki način živio sam s tobom sve ove godine! – potvrđujem.
– Ma i meni je drago da smo se našli, baš si me iznenadio. Pa…,sjećaš se da sam ja bio kod tebe, ali bilo je to davno…, odmah poslije tvoje razmjene.
– Sjećam se kako ne.
– Da…da…! – potvrdio je malo vedrijim tonom, te nastavio:
– Samo, ja sam tada bio u lošem stanju…u depresiji. Sav sam se tres’o…živci su mi radili jer je sjećanje bilo svježe.
– Ma kako i ne bi prijatelju! Pa ono tamo je bilo strava i užas. Sjećam se svega kao da je bilo danas!
– Ja sam s tim jako teško živio, bilo je jako, jako teško! Dobio sam i šećernu bolest, bio na tabletama za živce. Bilo je puno problema. Bilo je trenutaka kada sam ženu molio da ode od mene da je više ne mučim svojim stanjem, ali eto, nije htjela otići od mene i ostaviti me.
– Hvala dragom Bogu što ti je poslao takvu ženu.
– Ja i danas, skoro svaku večer, sanjam teške snove. Nikada to nije prestalo. – tiho i s tugom u riječima prenosi mi svoju bol.
– A joj, baš mi je žao. Nije to uopće čudno što proživljavaš.
– Ipak, moraš dalje živjeti, nemo’š stalno biti tužan. – izgovara nešto što mi je drago čuti, te mu potvrđujem i potičem ga:
– Da, treba i radosti u životu. Ma znaš dragi brate… – nazivam ga od srca bratom te nastavljam: – …mi smo braća jer smo tako veliko zlo zajedno prošli..!?
– Da, da…, braća smo nego šta! – i on to radosno prihvaća, dok ja nastavljam u duhovnom zanosu:
– Ma, ni naša braća, koja su kod Boga, ne bi htjela da smo mi tužni i nesretni.
– Tako je, oni su sigurno kod Boga! – prihvaća on u radosnom raspoloženju.
– Da, brate, oni su kod Njega i čekaju nas! Sigurno su kod Boga, pa oni su obojica bili nevina djeca koja nisu mrava zgazila. – nadopunjujem ga te radosno ponavljam:
– Znaš, jako mi je drago što sam te našao! Ali nije bilo lako, angažirao sam i vojsku, i policiju, i profesore da te nađem. – u šali mu govorim.
– Pa kad sam promijenio ime, zato ti je bilo teško!
– Znam da si promijenio ime. Ali, ti bi meni bio drag i da si ostao Đorđe.
– E, došle mi sada suze na oči, plače mi se! – iskreno mi priznaje te nastavlja:
– Ma nisam mogao živjeti s time imenom, nisam ništa želio imati njihovo. Ja sam sebe mrzio zbog njih jer sam se zvao Đorđe. Ma rađe bi se tada ubio nego živio s tim njihovim imenom.
– Razumijem te potpuno. A kako ti je bratu pokojnom bilo ime?
– Zdravko! Ja sam uzeo njegovo ime. – odgovara mi ono što sam htio čuti nakon toliko godina. Konačno saznati ime toga, kako sam ga ja doživio, „dječaka mučenika s Veleprometa“.
– Aha…znači bratu je bilo ime Zdravko Vladisavljević?
– Da. – Ali je zaista lijepo što si uzeo njegovo ime kada si se već odlučio za promjenu. – ohrabrujem ga.
– Pa eto, zaista sam morao promijeniti ime. Pogotovo je u početku bila velika moja mržnja prema njima.
– Znači ti si sada Zdravko Krnjić? – pitam ga u biti već ono što znam.
– Da, moja majka je Hrvatica iz Bosne, Marija se zvala, umrla je. Uzeo sam njezino prezime.
– Moram ti reći da ovaj tvoj sin, što je s tobom na fotografiji, jako sliči na tvoga pokojnog brata, barem kako ga se mogu sjetiti s Veleprometa.
– Je, je…isti je on. – potvrđuje mi uz lagani osmjeh.
– Oprosti prijatelju, moram te pitati, da li su pronašli Zdravkovo tijelo?
– Je, Edi je pronađen u onoj masovnoj grobnicu na groblju. Mi smo njega zvali Edi iz milja…– malo zastajkuje pa opet nastavlja:
– Ma znaš, išao sam na prepoznavanje kada je bila ekshumacija, Edijevo tijelo je bilo sačuvano, na njemu je bila još koža i kosa. Bio je zadnji na dnu rupe pa valjda zato. – tužno i s velikom sjetom u srcu je izgovorio taj napaćeni čovjek.
Podijelili smo još nekoliko rečenica te kroz njih saznao još ponešto o njegovom životu. Otac mu je bio Rom iz Srbije, a majka Hrvatica iz BiH, okolica Brčkog. Rođen je u Vukovaru, a oženio se 1987. za suprugu Ivanu te danas imaju troje djece. Najstariji sin rođen je još prije rata, kćer 1994., a najmlađi sin 1998. godine. Nakon događanja u Vukovaru priključio se 5. gardijskoj brigadi. Umirovljen je i živi u Vukovaru.
Njihova priča posebno me dotaknula i pogodila. I sada, nekoliko dana od kada sam nakon dugo vremena prvi puta čuo Zdravka, ne mogu ne razmišljati o njihovoj tragediji. Ona je duboka, teška i bolna. Iako bi mi trebalo biti lakše jer sam saznao kako ipak nije ubijeno dijete od četrnaest godina, iskreno i nemam takav osjećaj. Otac sam šestorice sinova, od kojih dvojica sada imaju 14 i 21 godinu. Pitam se koliko bi mi bilo lakše da umjesto mlađeg, neku tešku patnju poput Edijeve, mora proživljavati stariji sin. Pitanje je to koje ni ne zaslužuje ozbiljnije razmatranje. Niti jedan čovjek na ovom svijetu ne zaslužuje takvu bol, patnju i trpljenje.
Sva tuga i tragedija koju sam osjećao sve ove godine zbog tog „četrnaestogodišnjaka“ sada se preselila na preživjelog Zdravka. Toliko je toga što je morao prolaziti i nakon teške smrti njegovog mlađeg brata.
Pričali smo još nekoliko puta od tog našeg prvog razgovora. Saznao sam i kako zna tko je čovjek koji je pomagao ubojici njegovog brata iz Veleprometa. Radi se o Stevanu Curniću koji je za počinjeni zločin na Veleprometu bio jedini, od njih nekoliko osuđenih, koji je u Hrvatskoj izdržavao svoju kaznu.
Nakon odležane kazne Zdravko ga je viđao u Vukovaru. Jednom prilikom Curnić mu je prišao i pokušao mu pružiti ruku, međutim Zdravko nije imao snage uzvratiti mu. Okrenuo se i otišao svojim putem. Nažalost, u nekim sljedećim susretima u gradu, Curnić mu je pokazivao srednji prst i praktički mu se rugao.
Naime, pred Županijskim sudom u Vukovaru, od 16. svibnja 2000. godine, u prvostupanjskom postupku broj predmeta: K-86/98, zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sljedeći optuženici proglašeni su krivima i osuđeni na kazne zatvora: Stevan Curnić zvani Cigan na 15 godina, Damir Sireta zvani Sićo na 12, Radivoje Jakovljević zvani Frižider na 20, Simo Samardžija na 15, Nenad Žigić na 20, Božo Latinović zvani Boro na 15, Slađana Korda na 3 godine i 6 mjeseci, Goran Mugoša zvani Kuštro na 5 i Zoran Stanković zvani Kesega na 5 godina. Zbog pomaganja u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva Mihajlo Katalina zvani Pahulj osuđen je na 5, a Milan Ikač zvani Turukalo na 7 godina zatvora.
Optuženici su proglašeni krivima što su kao pripadnici različitih neprijateljskih postrojbi pod zapovijedanjem JNA, a prema sažetku presude Županijskog suda u Vukovaru počinili najteže zločine.
Stevan Curnić je kao stražar na Veleprometu presuđen za sljedeće zločine:
– usmrtio je Zorana Bajića prerezavši mu vrat;
– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću ispalivši mu rafal u noge;
– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;
– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;
– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa.
Osim toga, Stevan Curnić je zajedno s Damirom Siretom osuđen i zbog:
– nakon što je Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, iz automatskih pušaka ispalili po nekoliko rafala prema Ekremu Nakičeviću i usmrtili ga.
U toj istoj presudi pojavilo se i jedno posebno zanimljivo ime – Radivoj Jakovljević. U obrazloženju presude za njega stoji:
– zajedno s nekoliko osoba zlostavljao vukovarskog Roma Zdravka (sina Đene), zvanog Edi, a potom ga usmrtio hicima iz automatske puške;
– zarobljenog Fanoli Gojanija pokušao usmrtiti nožem, u čemu ga je spriječio nepoznati oficir JNA;
– iz grupe zarobljenika izdvojio pripadnika albanske narodnosti imenom Daut, i dok su ga drugi pripadnici srpskih postrojbi držali, nožem mu presjekao vrat i odrezao glavu;
– zajedno s nekoliko neutvrđenih osoba strijeljao osam ili devet osoba, a potom strijeljao još dvije osobe, i to jednog bivšeg pripadnika policije i nepoznatog mladića iz Sotina;
– pljačkao zarobljenike, pa je tako Fanolu Gojaniju uzeo 2.000,00 DM;
– fizički zlostavljao zarobljene civile u Vukovaru.
Vrhovni sud RH u sjednici održanoj 6. studenog 2000. godine djelomično je prihvatio žalbu državnog odvjetnika te je preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni u odnosu na optužene Simu Samardžiju, Božu Latinovića, Slađanu Korda, Mihajla Katalinu, Milana Ikača i Gorana Mugošu, pa je ove optuženike osudio:
– Simu Samardžiju i Božu Latinovića na kaznu zatvora od po 20 godina;
– Slađanu Korda na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina;
– Mihajla Katalinu na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina;
– Milana Ikača na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i
– Gorana Mugošu na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.
Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta je presuda u odnosu na Zorana Stankovića, Stanka Vujanovića, Darka Fota, Marka Crevara, Stanimira Avramovića i Marka Kraguljca pa je u odnosu na njih predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.
Iz ove prsude je potrebno izdvojiti nekoliko bitnih i zanimljivih činjenica. Mnogi od ovih imena našli su se i na popisu beogradskog procesa za zločin na Ovčari.
Istražujući zločine na Veleprometu naišao sam na ime Radivoja Jakovljevića koji je najvjerojatnije čovjek kojega se sjećam pod nadimkom Dule, a koji je izveo, mučio i na kraju ubio malog Edija. Zdravko i ja se sjećamo kako je taj čovjek nosio crnogorsku kapu ili takozvani fes, a koja je sastavni dio narodne crnogorske nošnje. Osim njega potrebno je spomenuti i Božu Latinovića kojega je srpsko pravosuđe uz hrvatsku pravomoćnu presudu, na maksimalnom trajanju od 20 godina, prihvatilo za svjedoka pokajnika u beogradskom procesu za Ovčaru.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za zločin na Veleprometu osuđen je jer je ulazio u hangare na Veleprometu i prokazao najmanje dvadeset branitelja i izveo ih van, među njima i Nediljka Buljubašića, nakon čega bi se čuli kratki rafali, a svim izvedenim osobama se od tada gubi svaki trag.
Zna se i kako je Božo Latinović, ili već ranije spomenuti u prethodnim poglavljima pod nadimkom „Bora Krvavi“, bio jedan od glavnih egzekutora s Ovčare. Bio je u svim fazama izvedbe tog zločina. Koliko je velik broj ubijenih ljudi od njegove ruke vjerojatno ni sam ne zna.
Želio sam ovim novim poglavljem o „dječaku s Veleprometa“ upoznati javnost s mladim mučenikom kojega hrvatska povijest mora i treba zapamtiti.
Također, važna je i istina kako bi se znalo da na Veleprometu ipak nije ubijen dječak od četrnaest godina.
Istina na neki način ostaje jednako bolna jer njegov mučitelj nije to znao i pred sobom je imao nenaoraužano mlado biće puno slabije i fizički nemoćnije od sebe; imao je i riječi brata koji je molio da ga ne izvode; imao je, doduše neistinite – ali i jedine riječi koje su mu preostale – zaštitničke riječi tog istog brata kako je mučiteljevoj žrtvi samo četrnaest godina; imao je vapaje boli i uzvike mladog mučenika: „Čiko, boli me!“
Imao je sve da ga ne ubije, ali i samo jedno, ono najgore, što ga je natjeralo na taj zločinački čin – čisto očitovanje zla i Sotone u sebi – mržnju. Da, najgore je od svega što je Radivoje Jakovljević ubijao upravo „dječaka od četrnaest godina“ – mučenika Zdravka Vladisavljevića od milja nazvanog Edi.

Sve ovo je teško za čitati i zasigurno izaziva teške i bolne emocije i ne daj Bože one negativne – mržnju, gnjev i želju za osvetom. Moram priznati kako me povremeno uhvati bol jer po onome što objavljujem i pišem moguće je i da se učini i puno grijeha, kako onih koji su za mene tako i onih protiv mene. Osjetim povremeno i krivnju zbog toga te pomislih kako je možda najbolje ni ne objavljivati ništa. Doduše, to bi značilo da je neistina nadjačala istinu, a to je pak nešto što ni Bog ne želi.
Razmišljajući kako završiti ovo poglavlje, ali i knjigu, Bog mi u pamet dozove prijatelja Antu Slavića iz Karlovca (inače Sinjanina), te njegovo nadahnuto podsjećanje prije nekoliko mjeseci (u emisiji „Obasjani svjetlošću“ televizijske kuće „TV 4 rijeke“) na blagopokojnog kardinala Franju Kuharića i njegovu evanđeosku propovijed, 15. kolovoza 1991. godine, na Mariji Bistrici.
Kao početak odgovora svoj izgubljenoj kršćanskoj braći objavljujem dio kardinalove propovijedi:
„Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.
Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje!
Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji:
Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!
To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!
Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem!
Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju.
A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode!
Za takav mir mi molimo.
Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!“

Hvala ti dragi naš kardinale i sveti čovječe!
Ovo poglavlje završio sam treći dan od Uskrsa, a koji ovoga ljeta Gospodnjega 2017. pade na isti dan pravoslavnima i katolicima – 16. travnja. Stoga, posebne molitve i vapaje upućujem za obraćenje moga hrvatskoga, ali i srpskoga naroda.

Neka nas ovaj Uskrs posebno potakne na molitvu za obraćenje, oproštenje i pomirenje naših naroda. Nema nama nikome spasenja ni Uskrsa bez toga, sve drugo je samo formalizam i tradicija koja će se istopiti i nestati poput dima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Posebne zahvale za ovo poglavlje dugujem Zdravku Krnjiću koji mi je dopustio objaviti svoju bol i teške intimne trenutke kroz koje je prolazio i još danas prolazi.

Hvala ti dragi brate Zdravko!

Hvala Ti dobri moj Oče, moj Bože, jer si svojom ljubavlju, mudrošću i pravednošću učinio sve kako bi istina bila potpuna te mi pomogao napisati ovo poglavlje!”

Vilim Karlović

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vilimbook.com

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.