Mjesec kolovoz 1942. bio je vrijeme kada je Srbija proglašena kao prva država u Europi – judenfrei.
Povjesničarka dr. Esther Gitman, specijalist za židovsko pitanje sa područja država bivše Jugoslavije, odgovorno tvrdi da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, između dva svjetska rata, nisu bili ustaše nego – Srbija.
Povjesničarka dr. sc. Esther Gitman u više se navrata pitala, istražujući i proučavajući povijesne izvore, kako to da je u Hrvatskoj holokaust preživjelo oko 25 % Židova, dok je, npr. u Nedićevoj Srbiji holokaust preživio tek neznatan broj Židova. Kako to da je Srbija prva u Europi proglašena državom očišćenom od Židova, dok je NDH proglašena tek krajem 1944. godine?
O svemu tome dr. Gitman pisala je nebrojeno puta, ali do političke, znanstvene i medijske zajednice u Hrvatskoj njene stručne i znanstvene opservacije slabo dolaze, a u Srbiju – nikako.
Zanimljive su i tvrdnje dr. Esther Gitman iznesene u pismu u kome je komentirala članak Ine Vukić, bivše političke tajnice HDZ-a u Australiji. Povjesničarka dr. Gitman u pismu navodi da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, između dva svjetska rata, nisu bili ustaše nego Srbija.
Originlano pismo dr. Esther Gitman o iskrivljavanju povijesti službene Srbije glede Holokausta i progona Židova:
Pismo Esther Gitman prenosimo u cijelosti:
“Hvala Vam Ina što se borite protiv srbijanskog fanatizma i protiv srbijanskog iskrivljavanja povijesti. Na moju žalost neki od mojih židovskih kolega poput Ephraima Zuroffa i Gideona Greifa pomažu Srbiji u tome i nije mi jasno zašto to rade.
Dobro je dokumentirano da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji između dva svjetska rata nisu bili ustaše već izdavači knjiga poput Protokola Sionskih mudraca, prevedenih i izdanih u Srbiji u vremenu od 1929. do 1945. godine. Iako je u ožujku 1935. godine jugoslavenski javni tužitelj zabranio prodaju knjige Lazara Prokića “Naš problem: Jevreji u Srbiji”, Ljotićev ZBOR je izdao 1941. godine brošuru pod naslovom “Srpski narod u kandžama Jevreja” koji se orijentirao prema knjizi Mein Kampf Adolfa Hitlera.
U Obnovi i Našoj borbi je autor te brošure Milorad Mojić ovako agitirao: “Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta.”Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdana pedeset i jedna (51) brošura s antisemitskim sadržajem.
Patrijarh Varnava (prvi čovjek SPC-a) Rosić je 1937. govorio: “Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu.” U jednoj publikaciji SPC u 1937. Židovi su označeni kao tajna sila koja stoji iza slobodnog zidarstva, kapitalizma i komunističke revolucije. …
Srpske novine kao Obnova i Naša borba hvalili su sve ovo, izjavljujući da su Židovi pradavni neprijatelji srpskog naroda i da Srbi ne trebaju čekati Nijemce da bi istrijebili Židove. Teritorija pod njemačkom upravom je poznata pod nazivom “Nedićeva Srbija”. Samo Nedićeva “Srpska državna straža” (tzv. Nedićevci) imala je oko 18.000 pripadnika (srbijanskih kvislinga op.), dok je njemačka policija imala 3.400 ljudi. Na promidžbenim plakatima za regrutiranje u Nedićeve postrojbe je pisalo da kandidati “ne smiju imati jervrejske ili ciganske krvi”.
Vodeći fašistički ideolog u Srbiji Dimitrije Ljotić je organizirao srpske dobrovoljačke odrede čiji je glavni zadatak bio lov na Židove, Rome i partizane s ciljem da se egzekutiraju. Građani i policija su dobivali nagrade isplaćene u gotovini za hvatanje i izručivanje Židova. 13. kolovoza 1941. pod vodstvom Velibora Jonića su 545 prominentnih Srba izdali “Apel srpskom narodu” koji je pozvao na lojalnost prema nacistima, a partizanski pokret je označio kao nepatriotski“, stoji u pismu povjesničarke Ester Gitman objavljenom na blogu Ine Vukić.
Srpska pravoslavna crkva i mržnja prema Židovima
U otvorenoj mržnji prema Židovima isticao se prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Varnava, osobito svojim otvorenim podržavanjem Adolfa Hitlera 1937. godine.
Patrijarh Varnava je bio duhovni uzor još jednom antisemitu i episkopu Nikolaju Velimiroviću kojeg je Srpska pravoslavna crkva kanonizirala u red svetaca 2003. godine. To je ista crkva koja komunističkom mučeniku Alojziju Stepincu osporava svetost i često ga naziva pogrdnim izrazima. Nikolaj Velimirović (danas kanonizirani svetac SPC-a op.) bio je episkop što je razina biskupa u Katoličkoj crkvi. On je još 1935. u knjižici „Nacionalizam svetog Save“ veličao lik i djelo Adolfa Hitlera, a kao njegov pandan navodio je svetog Savu.
Godine 1939. Nikolaj Velimirović je u manastiru Ravanica u propovijedi rekao: „Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu…da plemena slabije rase i niže vere ne bi…“.
Takvog čovjeka je SPC proglasila svetcem, a što osporava Alojziju Stepincu. To i ne bi bio toliki problem da Katolička Crkva i papa Franjo nisu, prilično naivno, dali tu mogućnost srpskom pravoslavlju.
Za kraj valja istaknuti da je najpoznatiji srbijanski antisemit i fašist Dimitrije Ljotić bio oduševljeno dočekivan i u Hrvatskoj, ali u mjestima gdje su živjeli – Srbi. Tako je 1939. bio oduševljeno dočekan u Kosovu kod Knina.
Vlada Kraljevine Jugoslavije pod dominacijom Srbije 1940. (!) donijela je dvije „uredbe sa zakonskom snagom“ protiv Židova – prvom je zabranjeno Židovima „bavljenje trgovinom prehrambenim proizvodima“, a drugom je „uveden „numerus clausus“ u školovanju „lica jevrejskoga porekla”.
Tako je Jugoslavija na čijem su čelu bili Srbijanci itekako još prije rata slijedila Hitlerovu Njemačku u pogledu antisemitizma. Dokaz tome je i to što je ministar obrane Jugoslavije bio izraziti antisemit i pronacistički orijentirani Milan Nedić.
Ispadi antisemitizma u Srbiji, prije II. svjetskog rata, bili su među najvećima u Europi. Poznata fašistička i antisemitska organizacija “Beli Orlovi” često je javno i nasilno istupala protiv Židova. Tako je njihov podmladak 23. listopada 1940. nasilno upao u prostorije Sveučilišta u Beogradu s pištoljima i noževima. Prislanjali su pištolje profesorima na glavu, a druge studente napadali noževima i šakama. Uzvikivali su parole protiv Židova, a glasno veličali Hitlera i Mussolinija.
Priprema javnog mnijenja u Srbiji za masovno uništenje židovskog naroda, koje će Srbija revno izvršiti prva u Europi i svijetu, primicala se završetku, a mrak i tama u Srbiji od prije rata olakšat će provedbu Holokausta u djelo.
Dodatak: Što je o Srbima, lažima i patriotizmu rekao ‘otac nacije’ Dobrica Ćosić?
„Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo da nas ne bude strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo radi slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom, i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 135.).
„Šteta je što se u Srbima, kroz šest stotina godina robovanja pod Turcima, do neverovatnih razmera razvila neka poznata svojstva robova. U njihovoj nacionalnoj etici, na rang-listi vrlina, posle hrabrosti odmah dolazi laž. Kapetan F., naš stručnjak za njihovu istoriju, priznaje da ne zna nijedan drugi narod koji je u nacionalnim i političkim borbama umeo tako uspešno i srećno da se koristi sredstvima obmanjivanja, podvaljivanja i laganja svojih protivnika i neprijatelja kao što su to umeli Srbi. Oni su pravi umetnici u laži. To je jedan složen sistem, vrlo komplikovana tehnika, za naše američke i britanske pojmove neshvatljiva. Kad se bude pisala historija drugog svetskog rata u Evropi, moralna osnova i psihička tehnika u borbi s neprijateljima koje ima srpski gerilski pokret, to jest četnički odred, mora da dobije specijalno poglavlje. Velike armije moraju znati za ovo srpsko iskustvo.“ (Dobrica Ćosić, Deobe, Otokar Keršovani, Rijeka, 1977., str. 168).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
