Premda zagovornici komunizma idealiziraju komunizam kao idealističku i dobronamjernu teoriju, već i u Manifestu zagovaraju se revolucije, nasilje, krv, uništenje obitelji, ateizam i relativizacija morala.
Općenito, svima koji zagovaraju da je komunizam u teoriji dobronamjeran, nisu u pravu, što potvrđuju činjenice iz donjeg teksta. Naravno, u praksi radi se o dijaboličnom zlu koje nosi na duši više od 100 milijuna ljudi, među njima i nekoliko stotina tisuća Hrvata.
Na današnji dan 1848. objavljen je u Londonu jedan od najzloglasnijih tekstova u povijesti, Komunistički manifest, pod zajedničkim autorstvom Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Zanimljivo je da je izvorno objavljen na njemačkom jeziku, unatoč londonskoj lokaciji.
Već u preambuli Manifest naglašava sukob s tada vladajućim silama i navodi da su “sve sile stare Europe ušle u sveti savez da bi egzorcirale duh komunizma: papa i ruski car, Metternich i Guizot, francuski radikali i njemačke policijske uhode”. Zanimljivo je da je samo jedan dan nakon objavljivanja Komunističkog manifesta izbila prva europska revolucija 1848. godine – ona u Francuskoj.
Program opisan u Manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišnog vlasništva i pravo nasljedstva, napredne pridošle poreze i nacionalizaciju (oduzimanje) proizvodnih dobara i prometa. Manifest također spominje i politiku ukidanja tradicionalne obitelji. Ova politika, koju bi nasiljem i revolucijom ostvarila revolucionarna vlada (diktatura proleterijata), prethodila bi bezdržavnom i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti.
Crkva je izrijekom utvrdila da je marksizam utemeljen na ateizmu i zbog toga ga odlučno osudila: “ateizam i nijekanje ljudske osobe, čovjekove slobode i njegovih prava u središtu [su] marksističkog poimanja. Ono dakle sadrži zablude koje izravno ugrožavaju vjeru o vječnom određenju osobe”.
Komunizam i u teoriji zagovara nasilje – obaranje društvenih poredaka u krvi
S time je tijesno povezan komunistički pojam “klasne borbe”. Pojam klasne borbe zapravo znači da je svijet, društvo “zasnovano na nasilju”. Buržoazija nasilno drži proletarijat pod kontrolom, a potonji se može osloboditi samo nasiljem, tj. revolucijom. U tom smislu Marx je bio izravan: “Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet” (K. MARX i F. ENGELS, Manifest komunističke partije).
Marksizam je, dakle, svojevrsni napor za mijenjanjem svijeta i nemogućih uvjeta radničkoga života. No i to je pokušaj na apsolutno negativan način – putem uništenja uzročnika zla u svijetu. Dakle, nasilje, uništenje bitno je obilježje maksističke ideje, koja je bila primijenjena i u i praksi.
Bilo je samo pitanje koje sve skupine treba uvrstiti u klasne neprijatelje.
Pored ateizma i klasne borbe, posljedica je Marxove i Englelsove radikalne relativnosti poništenje moralnosti; nema istine i nema laži – sve može biti i ovako i onako (Friedrich Engels, Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije).
Lenjin je u govoru na Trećemu sveruskom kongresu Ruske lige mladih komunista 2. listopada 1920. objasnio da komunisti odbacuju etiku i moral, jer ne vjeruju u Boga. Stoga je u istome govoru Lenjin mogao reći: “Mi kažemo da je naš moral potpuno podređen interesima klasne borbe proletarijata. Naš je moral izveden iz interesa klasne borbe proletarijata”. S time u vezi korisno je podsjetiti na često citirani tekst iz Crvenoga mača (Krasnji Meč) 1919., glasila koje je izdavala po zločinima poznata sovjetska tajna služba Čeka: “Naš moral nema prethodnice i naša humanost je apsolutna jer počiva na novome idealu. Naš je cilj razoriti svaki oblik ugnjetavanja i nasilja. Nama je sve dopušteno, jer mi smo prvi koji dižemo mač ne da bismo potčinili rase i učinili ih robovima, nego da bismo oslobodili čovječanstvo njegovih veriga … Krv? Neka krv teče kao voda. Neka krv zauvijek zaprlja barjak crnoga pirata koju vijori buržoazija i neka naš barjak bude zauvijek okrvavljen”.
Photo: twitter.com
Među ciljanim skupinama koje treba eliminirati, komunisti svih varijacija neizostavno su imali vjernike, posebno kršćane. Dužnost je savjesnih i svjesnih ljudi i zajednica da te žrtve komunističkoga nasilja priznaju kao mučenike i tako im odaju dužno poštovanje.
Općenito, svima koji zagovaraju da je komunizam u teoriji dobronamjeran, treba reći da lažu. U praksi radi se o smrti više od 100 milijuna ljudi, među njima i nekoliko stotina tisuća Hrvata.
Sam marksizam pojavio se kao nova vrsta religije u vakuumu kobnog 19. stoljeća kada je bitno porasao ateizam i nevjera, te je svoj politički program ponudio kao zamjenu za kršćanstvo i vjeru u Boga. U taj program komunizma ugrađene su i brojne paralele preuzete iz kršćanstva, a sam Marx je na sebe preuzeo mesijanski status onoga koji je na čelu pokreta koji će stvoriti novi utopijski svijet: bez Boga i religije i s jednom klasom koja vlada. Tako je komunizam složen od “krijumčara ideja”, kako Marxa nazivaju, iz grčkog atomizma preuzeo materijalizam, od Feuerbacha odbacivanje Boga, od Hegela ideju povijesnog dijalektičkog razvitka, od Engelsa ideju o radničkoj klasi kao vladajućoj, stvorio novu religiju komunizma koja je dobila fanatične sljedbenike spremne ubijati milijune u sadašnosti radi potencijalno bolje budućnosti.
Perverzno.
Ali i učinjeno temeljito – komunizam je ideologija koja na duši nosi najveći broj nevinih ljudi.
I što je najgore, nije mrtav. Živi, neosuđen i nezabranjen, u brojnim antifa i drugim pokretima na Zapadu i u Hrvatskoj. Surogat-religija koja veliča čovjeka i klasu nije mrtva, već je čak i miljenica brojnih medija i ‘intelektualaca u rukavicama’.
A njegov tvorac, Karl Marx, koji je bio sve drugo a ne uzoran čovjek i otac, ostao je sam, a na njegovom ukopu bilo je 11 ljudi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
