E sad ćete vidjeti kako mlada hrvatska ljevica doživljava državu, naciju, nacionalne interese, tradiciju, Crkvu, hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost! Sad ćete vidjeti svu katastrofalnost Škorinih teza da su Milanović i Kolinda isti i svakim danom ćete se sjetiti da je taj čovjek sugerirao svojim glasačima de facto da ne glasuju ni za koga otvarajući tako put Milanoviću da nam se ovako izruguje s himnom! S državom! Za početak, samo s himnom, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.
A od početka je bilo jasno da je Kolinda jezivo griješila, ali da joj Milanović nije do koljena! Naime, sve ovo što smo vidjeli na inauguraciji zapravo je bio tek folklor, najava onoga što nam slijedi, ovo je zapravo bio tek ,”protokol”, forma bez punine pravog sadržaja. Ali, najava onoga što nam slijedi je tu! Sve nam je poručeno, sve je naznačeno, nema puno dilema. Dileme dakle nema, na scenu stiže Hrvatska stasala ispred Kavkaza i Zvečke 80-tih! Dakle, nacionalni minimalizam kako u folkloru, tako sutra i u sadržaju. To je mentalitet likova koje nam prezentira Mirković u “Crno-bijelom svijetu” i takvog ćete sad predsjednika gledati pet godina!
Inauguracija Zorana Milanovića je bila manje svečana negoli podjela diploma na Prehrambeno-biološkom fakultetu, a iživljavanje Josipe Lisac na hrvatskoj himni nećemo nikad zaboraviti. Pjevala je himnu doista kao da drži govor dok joj stomatolog uzima mjeru za protezu! Uzmite kod ortodonta otisak svih zuba i pokušajte pjevati: dobit ćete izvedbu himne u verziji Josipe Lisac! Čudi me da je nisu u Rijeku pozvali da se na otvaranju one manifestacije skladno uklopi! Žurim reći da umjetnica nije ništa kriva, požurila se s koncerta u Beogradu na inauguraciju, problem je u onome tko je dopustio da se uz niz drugih državnih insignija nečasno postupa i s hrvatskom himnom. Probajte na američkoj inauguraciji ovako eksperimentirati s američkom himnom! Ni na Super bowlu! Probajte od “Marseljeze” na inauguraciji francuskog predsjednika raditi jazz eksperiment!
Ali, kad hrvatskoj ljevici predate u ruke nacionalne insignije onda imate tulum ispred Zvečke sredinom 80-tih! Sve su kadra preorati: himnu, lentu, odore Počasne bojne, poziv veleposlanicima, obesmisliti kompletan događaj. Jer ništa im nije sveto. Bez osjećaja, bez poštovanja, bez uopće razumijevanja što je to nacionalna država, što su to državne insignije, koliko je krvi proliveno da bi uopće došli u situaciji da biramo samostalno vlastitog predsjednika. Ništa oni to ne razumiju. Jer je nisu sanjali, jer je nisu htjeli, jer ih te relacije uopće ne zanimaju… I kad takvim likovima date u ruke funkciju predsjednika države, dobijete tulum s Ekatarinom Velikom čiji stih je ni manje ni više negoli na inauguraciji citirao Zoran Milanović! Zašto nije uzeo nešto od Riblje Čorbe? Možete zamisliti predsjednika Italije da citira istarske Gustafe, mađarskog predsjednika da citira nekog rumunjskog rockera, njemačkog da parafrazira francuskog glazbenika? Nezamislivo!
Jer, to nisu slučajne države! U cijeloj inauguraciji koja je scenografski djelovala kao skromne provincijske karmine, nije bilo jednog jedinog osmijeha! Za cijelo vrijeme inauguracije! I da stvar bude skroz interesantna, i dok su mu čestitali, svi su izgledali kao da mu daju sućut! Nitko, ali nitko nije podario jednog jedinog osmijeha. Zašto? Zato što je sve skupa bilo neprispodobivo jednom takvom događaju. I svi su bili ukočeni uključujući Milanovića! Zbog hrvatske ljevice bi u ustav trebalo staviti fusnotu, “inauguracija ne smije izgledati kao sprovod”! Emocije je jedino pokazivala Milanovićeva majka koja je plakala što je posve razumljivo (iako je taj plač u toj tišini i šutnji djelovao kao horor!) i emocija se pokazala kad je Milanović zagrlio, ako sam dobro shvatio, kćerku svog nedavno preminulog brata. Sve drugo je bio party za robote! U kojem se niti jedan od njegovih sinova nije podignuo sa stolca dok ih je pozdravljala aktualna hrvatska predsjednica što je nepristojnost prvog reda! Ali, zašto bi djeca pozdravila predsjednicu kad ih je otac naučio da joj se ne treba niti čestitati kad pobijedi?
‘Slučajna’ himna
Vratimo se himni i nezaboravnoj Josipi Lisac! Kada dopustiš ili možda baš i zatražiš da se ovako izvede hrvatska himna onda si zapravo potvrdio da je ovo za tebe slučajna država! Jer samo se u slučajnoj državi može ovako postupati s himnom. Ali i more drugih stvari koje su mijenjate onako kako to ljevičari često rade: ili promjena samo da bi bila promjena ili redovito promjena kao obavezni minimalizam nacionalnih relacija. Čak i na inauguraciji hrvatskog predsjednika! Uzmimo u obzir samo ovo dešperatno ukidanje povijesnih vojnih odora koje je Milanović izbacio u prvim satima svog mandata. Kome smeta ta Tuđmanova iskrena potreba da se hrvatska povijest afirmira na jedan tako simboličan način? I da ostane trajni podsjetnik pa ako hoćete i simbolična zahvala svima koji su kroz povijest štitili i branili, borili se za ovu naciju? Zašto se ne samo Britanija negoli i Grčka i mnoge druge zemlje ponose s time, a Milanović i njegova Hrvatska se toga srami?
Deset godina prije toga jedan drugi lijevi predsjednik, Ivo Josipović, izbacio je predsjedničku lentu premda postoji zakonska norma, dakle i obveza o korištenju lente. Ali, antifašisti mogu sve, pa i ignorirati zakonske norme! Na upite medija ne krši li zakon time što ne nosi predsjednički lentu, Josipović je rekao da se nošenje te lente “izobičajilo” jer da je nije ni Mesić koristio. Izobičajilo?! I zanimljivo kako Ustavni sud nije sve ove godine imao potrebe nešto reći na tu temu. A sto bi se zamjerali pravovjernom antifašistu koji hvata po Hrvatskoj ustaške zmije i tvrdi da su zaklani fratri na Širokom Brijegu bili u ratu legitimni vojni cilj? Dakako da je sada bez jedne riječi i Milanović prihvatio to izobičajenje! Ali nije samo na tome stao.
Pogledajte samo ono samosvojno polaganje zakletve. Opet ljevičarski hir: samo da je drugačije od “njih”! Čitanje zakletve bez ponavljanja riječi za predsjednikom Ustavnog suda je Milanovićevo nasilje nad praksom koju zbog elementarnog poštovanja prema samoj funkciji predsjednika, prema ako hoćete Ustavnom sudu, do sada još nitko nije ignorirao, što je zbunilo Šeparovića, a onda još i ona diverzija s nepodizanjem ruke dok daje prisegu! Tako da je prisega polagana kao da se učlanjuje u izviđače! Ali, samo da bude drugačije, prvi je član Ustava mlade hrvatske ljevice! Da bi baš sve bilo drugačije, iz inauguracije su kao gosti izbačeni i strani i domaći veleposlanici, što je mimo pameti, jer predsjednik po svojim vanjskopolitičkim ovlastima i obvezama i da hoće ne može ignorirati taj svijet.
Dejan Jović eksplodirao je od sreće
Ne pozvati ih na jednu ovakvu manifestaciju u prvom je redu nekulturno i politički nepismeno. Ne pozvati pak crkvene velikodostojnike na jednu ovako svečanu manifestaciju i to u narodu koji se 90-postotno deklarira kao katolički, više je od nepristojnosti. Ali, to je taj potres o kojem godinama govorim: kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države! Zašto? Zato što se ovako prema državi, insignijama, tradiciji i običajima ponašate kad ne osjećate, kad ste operirani od nacionalnih osjećaja, kad su vam sve te relacije posve irelevantne. Kad je za vas ovo: slučajna država! Onda vam i inauguracija izgleda ovako drveno, neemocionalno, sterilno, usukano, formalno, trivijalno kao da ste formirali gradsku vlast u (da citiram sada već aktualnog Predsjednika): Gornjoj Špičkovini! Inauguracija kao loš tulum! Doista, party za robote! A tko je doslovno iste sekunde kad je to vidio eksplodirao od sreće što nisu pozvani crkveni velikodostojnici? Nitko drugi nego Dejan Jović, bivši moćni savjetnik Ive Josipovića! Nekadašnji dragulj s liste najpouzdanijih Šuvarovih jugoslavena! Jedva je dočekao! Kakav ushit. I zapravo kakav neskriveni prijezir!
O Milanovićevom govoru se već pišu panegirici. Govor je u osnovnim konturama bio korektan, moderan reklo bi se, ali patos, stari socijalistički patos, namjerno je ostavljen. Tu u prvom redu mislim na spominjanje antifašizma s Domovinskim ratom što je blasfemija prvog reda jer su se jedni borili za hrvatsku državu eksplicitno, drugi ultimativno za Jugoslaviju. Uporno ih gurati u iste redove je mimo pameti, povijesti i povijesne istine. Ali, ta njegova rečenica o antifašizmu je samo srce njegova govora, njegove poruke, njegove ključne ideološke grede na kojoj će počivati njegov mandat! Čim je čuo tu lozinku Stipe Mesić se prvi izgubio s Pantovčaka! Čuo je što ga je zanimalo, sve drugo je nevažno! Milanovićeva distinkcija o patriotizmu i nacionalizmu je isto tako prastara boljševička retorika iz sredine 70-tih. No, to veličanje patriota i preventivno sotoniziranje nacionalista otvara brojna pitanja. Primjerice: tko je išao u dragovoljce? Patrioti?! More je pitanja koje otvara ova stara partijska podjela. Da je jednom nogom u prošlosti, premda srazmjerno moderan nastupom i tonom, Milanović je pokazao kad je spomenuo potrebu zaustavljanja “klasnog raslojavanja”! “Klasno raslojavanje”?
A da još uvijek robuje starim pojmovima vidjelo se na kraju kad je udaren zadnji štambilj na ljevičarsko poimanje nacionalne države. Milanović je naime govor završio sloganom: živjela republika Hrvatska! Naravno da je svaka vlast “res public” te da su današnje moderne države uglavnom republike, ali ih tretiramo kao države, primjerice mađarska država, njemačka država, ruska država. Pa je onda i ovo valjda hrvatska država! Ili svaki pojam hrvatske države asocira učene ljevičare na nezavisnu državu Hrvatsku pa ćemo i ovdje ostati u “patriotskim” terminima republike? Hrvatska je bila republika nominalno i do 1990 godine, dakle i u Jugoslaviji. Tko želi naglasiti, tko iskreno stoji uz Hrvatsku, taj će ponosno reći da je sad biran predsjednik hrvatske države. Taj će ponosno završiti govor riječima: živjela hrvatska država! Ili je sad već i ovo nacionalizam koji će sutra biti sankcioniran kao govor mržnje? Kako je počelo, ništa nije isključeno.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
