Frakcija Crvene armije (njem. Rote Armee Fraktion; RAF), poznata i kao skupina Baader-Meinhof, bila je jedna od najutjecajnijih ljevičarskih, zapadno-njemačkih militantnih terorističkih organizacija. Djelovali su kao “urbana gerila” od 1970. godine do 1993. godine, a službeno raspušteni krajem travnja 1998. godine.
Ova ljevičarska ekstremistička organizacija je svoja ubojstva i terorizam opravdavala borbom za “komunističko pravedno društvo”, ali je vrlo zabrinjavajuće što zbog medijskog tretmana proljevičarskih medija Zapada imala čak 20 posto podrške među mladima.
Sve je započelo na studentskim prosvjedima u Zapadnoj Njemačkoj (Istočna Njemačka je bila u totalitarnim okovima komunizma) kasnih 1960-ih kada je tijekom nereda smrtno ranjen prosvjednik kojega je ubila njemačka policija. Za vrijeme kasnijih demonstracija protiv rata u Vijetnamu dolazilo je do sukoba buntovne mladeži iz tzv. studentske generacije 1968-e. Sve je kulminiralo kada su napadnute i zapaljene nekoliko policijskih postaja od strane izgrednika i terorista: Andreas Baader, Gudrun Ensslin, Thorwald Proll i Horst Söhnlein, koji su ubrzo uhićeni.
Terorizam ljevičarskih ekstremista sije smrt i palež po Njemačkoj
Godine 1968. Andreas Baader i njegova djevojka Gudrun Ensslin podmetnuli su požar u kojem je do temelja izgorjela robna kuća u Frankfurtu. Na zidu obližnje zgrade ostaviše grafit: “Bolje spaljivati robne kuće nego kupovati u njima”. Baader je brzo pronađen i uhićen. U zatvoru ostaje do 14. svibnja 1970. godine kada bježi uz pomoć poznate novinarke Ulrike Meinhof koja je došla u zatvor pod izgovorom intervjua s Baaderom za pisanje knjige o mladima na rubu društva.
Oslobađanje Baadera računa se kao njihova prva akcija i početak RAF-a.
Novinarka Ulrike Meinhof je u to vrijeme pozitivno pisala o studentskim prosvjedima istovremeno kritizirajući ponašanje policije, šireći bunt. Jednom je rekla: “Ako zapalite jedan automobil to je krivično djelo, a ako zapalite na stotine automobila to je politički aktivizam”. Uvelike to podsjeća na palež i pljačku Hamburga 2017. godine, kada su tisuće mladih antifa iz cijelog svijeta uoči summita G-20, danima palili zgrade, automobile, pljačkali i napadali mirne građane Hamburga.
‘Dobro došli u pakao’ – poruka antifa i ljevičara čelnicima G-20 u Hamburgu
Poruke ljevičarskih ekstremista u pobuni protiv cijelog društvenog ustroja i civilne vlasti bile su: “Policajci su svinje. Zapravo, oni su gori od svinja. Ubijanje policajaca je neophodno u cilju oslobođenja. Čovjek postaje drukčiji kada navuče uniformu. Čim je u uniformi, čovjek postaje opravdana meta revolucionara.”
Ulrike Meinhof postala je jedna od vodećih osoba ovog pokreta, napustivši ugodni javni život prelaskom u ilegalu i oružanu borbu.
Zavođenje lažima – proglasimo državu fašističkom i privucimo narod k sebi!
RAF se u svom djelovanju u mnogim točkama pridržavao “Malog priručnika za urbanu gerilu” Carlosa Marighelle (latinsko američki ljevičarski terorist ubijen 1969. od brazilske policije) koji je objavljen u Berlinu samo tjedan dana nakon Baaderova bijega iz zatvora 1970. godine. Međutim, Marighelline teorijske postavke kako treba napasti državu i onda joj dopustiti da odgovori u svojoj fašističkoj maniri, što je klasična laž i mantra za opravdanje ljevičarskog terora i ekstremizma. Tada će narod reagirati, pobuniti se i uzeti vlast, a “urbana gerila” samo zametnuti iskru prave revolucije. To je za Njemačku bilo krivo, te su u Njemačkoj takve akcije RAF-a plašile građanstvo i nisu postigle takav stupanj razumijevanja, kakav su te militantne i razbojničke skupine imale, u ime lažnih ideala, u Latinskoj Americi.
Pljačke banaka potvrđuju razbojnički karakter ljevičarskih militanata
Da se radi o pravim razbojnicima, a nikakvim idealistima, svjedoče i pljačke banaka. Do kraja 1970. godine RAF je opljačkao tri banke u Berlinu. Ukradenim novcem su preko istočnog Berlina stigli do Jordanske pustinje gdje polaze vojnu obuku u kampu Al Fataha. Kupuju oružje za daljnje akcije i počinje njihova dugoročna suradnja s palestinskim militantima.
Tijekom 1971. godine pljačkaju banke diljem Njemačke, tj. vrše “eksproprijaciju kapitala”, kako to oni nazivaju. Ulrike Meinhof piše njihov službeni manifest na kojem se prvi put pojavljuje njihov logotip: crvena petokraka, preko nje Heckler & Koch MP5 i natpis RAF.
Zabrinjavajuće brojke – svaki peti mladi Nijemac podržavao ljevičarski terorizam i RAF
Ipak, mimikrija i laži RAF-a naišle su na plodno tlo među mladima. Prvo, to je bila laž koja i danas ima prolaz: ove današnje zločine radimo za sutrašnji ‘bolji svijet’. Drugo, osobitu zaslugu imaju tadašnji mediji, koji kao i danas, nikada nisu jasno osudili ljevičarski ekstremizam, terorizam, pljačke i ubojstva na način kako to čine za puno manje stvari na ‘suprtonoj strani’ (tipa izrečene riječi ili nošenje zastava, i slično).
Zbog toga Tadašnje novinske ankete pokazuju da svaki peti Nijemac mlađi od trideset godina osjeća simpatije prema RAF-u. “Podvizi” RAF-a inspiriraju pojavljivanje drugih oružanih terorističkih formacija: Pokret 2. lipnja (njem. Bewegung 2. Juni) i Revolucionarne ćelije (Revolutionäre Zellen) počinju s napadima na banke, policiju, robne kuće, klubove. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Hans-Dietrich Genscher formira specijalne postrojbe policije koje se bave isključivo ovom pojavom.
Policija otkrila skrovište RAF-a sa ogromnim količinama eksploziva
Sredinom 1972. godine specijalna policija saznaje za potencijalno skrovište RAF-a u Frankfurtu. Upadaju u prostoriju, ne nalaze ljude, ali nalaze ogromne količine eksploziva. Policija je ispraznila kutije eksploziva i potajice ozvučila cijeli prostor. Uskoro, uz otpor i pucnjavu iz skrovišta Andreas Baader i Holger Meins bivaju uhićeni. Sutradan je uhićena i Gudrun Ensslin u Hamburgu, a dva tjedna kasnije uhićena je i Ulrike Meinhof. Bio je to kraj djelovanja tzv. prve generacije RAF-a.
Od slobodnih članova i novih simpatizera ustanovljena je druga generacija koja je izvela mnoge terorističke akcije (napad na veleposlanstvo u Stockholmu, otmice zrakoplova, napadi na pravosudne ustanove), uglavnom u cilju oslobađanja članova prve generacije iz zatvora. A postojale su i treća, četvrta pa i peta generacija RAF-ovaca.
Pripadnici RAF-a tvrdili su da ih se posebno tretiralo i izoliralo u zatvoru, te su svoje nezadovoljstvo uvjetima izražavali štrajkovima glađu. Ulrike Meinhof je 8. svibnja 1976. počinila samoubojstvo u Stuttgartskom zatvoru.
Glasnogovornik Dresdner Banke AG, Jürgen Ponto je 30. srpnja 1977. godine ubijen na vratima kuće u pokušaju otmice.
RAF našao zaštitu i sklonište u Titovoj Jugoslaviji
Menadžer i predsjednik udruge poslodavaca Hanns Martin Schleyer otet je 5. rujna 1977. u Kölnu. Otmičari su tražili od vlade oslobađanje svih 11 pripadnika organizacije. U Bonnu je organiziran krizni štab s kancelarom Helmutom Schmidtom na čelu. Njegov plan je bio odugovlačenje dok se ne sazna položaj taoca. Mjesec se dana nije ništa događalo, no tada je otet Lufthansin zrakoplov 13. listopada 1977. godine, na letu prema Frankfurtu od strane četvorice muslimanskih otmičara, koji su postavili iste zahtjeve kao RAF, i uz to oslobađanje dvojice istomišljenika iz turskog zatvora, te 15 milijuna dolara. Zrakoplov je preusmjeren u Italiju, a zatim i prema Cipru, Bahreinu i Dubaiju, da bi na kraju sletio u Mogadišu. Tamo su otmičari ubili pilota, a nakon toga su rizičnom akcijom njemačke tajne službe ubijena tri otmičara, ali nitko od talaca nije povrijeđen.
Pola sata kasnije pošto je na radiju objavljena vijest o neuspjehu otmice zrakoplova u svojim su samicama pronađeni mrtvi Baader i Ensslin, počinivši samoubojstvo. Sljedeći dan, 18. listopada, RAF je objavio informaciju o egzekuciji Schleyera.
Njemačka zločinačka ljevičarska organizacija Baader Meinhof (RAF) našla je utočište u Zagrebu, pa je čak njemačka državna televizija objavila da Jugoslavija u zamjenu za zloglasne teroriste traži desetoricu političkih disidenata Hrvata i dva Albanca iz Njemačke. Članovi RAF-a su jedno vrijeme početkom sedamdesetih čak držali predavanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog toga i ne čudi današnja reputacija Filozofskog fakulteta, jer lustracije za one koji su dozvolili da teroristi drže predavanja hrvatskoj djeci – nije bilo.
RAF je nastavio s djelovanjem i kasnije, ali zbog sloma komunizma njihov je utjecaj postao minoran. Njihova posljednja velika akcija bila je podmetanje 200 kg eksploziva i rušenje zidova ženskog zatvora u Weiterstadtu 1993. godine. Potpuno su se razišli tek u travnju 1998. godine, kada je Reutersu u Kölnu poslano i službeno priopćenje o raspuštanju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
