Hrvatska nogometna legenda Vlatko Marković dugo je u Hrvatskoj javnosti, zbog svog neskrivenog domoljublja, bio pod napadima. Optuživali su ga medijski predatori čak da je podržavatelj nikome vidljivog fašizma u Hrvatskoj (vječni “problem” pozdrava Za dom spremni) . Naravno, bile su to laži kojima se htjelo diskreditirati i Markovića, i hrvatski nogomet i Hrvatsku.
Nažalost, tome se svojevremeno pridružio i HHO službenim priopćenjem.
I danas HHO, s vrlo čudnim poslanjem, prebrojava svaki tjedan povike hrvatskih nogometnih navijača na nacionalnim stadionima širom Hrvatske, što je slučaj za koji ne znamo da je zabilježen nigdje u okolnim državama.
Veliko čuđenje, pa i gorčinu, u nogometnoj javnosti izazvalo je pripćenje HHO-a prije utakmice s Izraelom u okviru kvalifikacija za Euro 2012. godine. Hrvatski helsinški odbor (HHO) poslao je pismo u kojem se dotiču problema na hrvatskim stadionima, kao i pojave fašističkih povika u svezi sa uzvikom Za dom spremni, te su naročito istakli svoju zabrinutost zbog toga: “HHO posebno zabrinjava udomaćeno ponašanje hrvatskih nogometnih navijača pri kojemu gotovo cijeli stadion skandira ‘Za dom – spremni!’ Riječ je o službenom pozdravu Pavelićeva fašističkog ustaškog režima koji je, na žalost, postao uobičajena pojava na domaćim nogometnim utakmicama državne reprezentacije.”
U tom pismu su, također, hrvatske navijačke skupine posebno apostrofirane kao radikalne u odnosu na druge navijačke skupine iz drugih država, te čak optužene za fašističko ponašanje. Premda je broj incidenata s teškim posljedicama na hrvatskim stadionima u odnosu na druge europske stadione zanemariv: Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja gdje nije bilo poginulih u sukobima navijača, pa čak ni teško ozlijeđenih. Španjolska (3 ubijenih 2016. godine), Švedska, Srbija (13 ubijenih u navijačkim sukobima), Francuska, Poljska, Rusija, Engleska, Njemačka, Turska, Grčka, Italija i još mnoge zemlje imaju daleko veće probleme i žrtve na stadionima nego Hrvatska, ali hrvatski mediji uporno stvaraju sliku o posebnoj problematičnosti hrvatskih navijača u odnosu na druge.
Naravno, sve što je vezano uz Hrvatsku u smislu negativnosti posebno se u medijima apostrofira i hipertrofira, često do nestvarnih razmjera na mnogim područjima: pojava tzv. “fašizma”, ratnih zločina, nacionalizma, majica na koncertima, kapa na komemoracijama, povika na stadionima, tzv. ustašizacije, navijačkih sukoba, zločina u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu – Hrvati kao da su posebno označen narod po negativnostima.
Naravno, svi znamo da to nije istina, te da je sustavna medijska antihrvatska ljevičarska kampanja odavno pročitana knjiga.
Ono što je bilo posebno šokantno nogometnim ljubiteljima je to da je HHO tada prozvao i velikana i jednu od najzaslužnijih osoba hrvatskog nogometa Vlatka Markovića, optužujući ga da uvelike doprinosi toj i takvoj atmosferi, prema naslovu “Vlatko Marković doprinosi veličanja ustaša”, prema pisanju tprotal.hr.
Posebno je bila zbunjujuća i razočaravajuća rečenica, gotovo na tragu govora Ive Josipovića u Knessetu: “Vjerujemo da ne moramo upozoravati javnost na povijesni kontekst stava dijela Hrvata – o NDH da i ne govorimo – prema Židovima.”
Naime, svima je poznato da je antisemitizam (antižidovstvo) gotovo nepostojeća pojava u današnjoj Hrvatskoj, te je vrlo začuđujuće ovakvo pisanje HHO-a.
Ipak, kulminacija svega je bio poziv na prekid utakmice državne reprezentacije ukoliko se na stadionu čuje povik Za dom spremni!
Priopćenje HHO-a, stoga, prenosimo u cijelosti:
„Šport, a posebno nogomet, u posljednje je vrijeme postao poprištem šovinističkih, rasističkih i drugih manifestacija netrpeljivosti i mržnje. Divljanja skinheadsa i međusobni fizički obračuni navijačkih skupina postale su, nažalost, naša svakodnevica. Upravo zbog toga športske institucije, u suradnji s državnim vlastima, ali i nevladinim udrugama, posebno onima koje se bave ljudskim pravima, nastoje što djelotvornije spriječiti ovaj zastrašujući govor, ali, jednako tako, i djelovanje mržnje.
Na jugu Europe ovakva su ponašanja posebno radikalna, što je, između ostaloga, posljedica i nedavnog ratnog sukoba, ali i povijesnog nasljeđa u širem smislu.
Ni Hrvatska nije pošteđena ovog zla, pa su navijačke skupine svojim fašističkim ponašanjem i porukama izvan granica naše zemlje pokazale svijetu i onu drugu, tamniju stranu Hrvatske.
HHO posebno zabrinjava udomaćeno ponašanje hrvatskih nogometnih navijača pri kojemu gotovo cijeli stadion skandira ‘Za dom – spremni!’ Riječ je o službenom pozdravu Pavelićeva fašističkog ustaškog režima koji je, na žalost, postao uobičajena pojava na domaćim nogometnim utakmicama državne reprezentacije.
Takvoj praksi uvelike doprinosi i sam predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatko Marković. On to ružno ponašanje hrvatskih navijača pokušava opravdati tvrdnjom da je riječ o starom hrvatskom pozdravu. Istina, ovaj je pozdrav u formalnom smislu sličan pozdravu Hrvatske seljačke stranke (‘Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!’), ali je također istina da se on, zahvaljujući povijesnoj zloupotrebi u vrijeme ustaškog režima, zauvijek i nepovratno kompromitirao. Sličnu sudbinu doživio je i olimpijski pozdrav kojim su se svojedobno, povodeći se za rimskim legionarima, koristili sudionici Olimpijskih igara, dižući u zrak desnu ruku. Taj je pozdrav prvi put bojkotiran od strane samih olimpijaca na berlinskoj Olimpijadi 1936. Bojkot su organizirali sprinteri Jessie Owens (SAD) i Vane Ivanović (Kraljevina Jugoslavija).
Upravo stoga Izvršni odbor HHO-a želi upozoriti hrvatsku javnost, ali i strukture vlasti, na veliki rizik predstojeće nogometne utakmice Hrvatska-Izrael. Za Hrvatsku bi bilo više nego sramotno kad bi se i na ovoj utakmici, kao na posljednjoj utakmici protiv Gruzije u Splitu, hrvatski navijači ‘proslavili’ u svijetu skandiranjem pozdrava ‘Za dom – spremni!’. Vjerujemo da ne moramo upozoravati javnost na povijesni kontekst stava dijela Hrvata – o NDH da i ne govorimo – prema Židovima.
Stoga pozivamo javnost, a posebno navijače, da se klone takvog načina navijanja. Ukoliko se na stadionu ipak bude čuo taj poklič, pozivamo organizatore utakmice i predstavnike vlasti da utakmicu odmah prekinu, a stadion isprazne. To je najmanje što Hrvatska može učiniti. Na taj će način pokazati da se doista distancira od svakog neprihvatljivog nasljeđa Pavelićeve NDH. Sigurni smo da ni plasman naše izabrane vrste na sljedećem Europskom prvenstvu u nogometu ne može biti toliko važan da bi Hrvatska cijenu tog uspjeha trebala platiti svrstavanjem uz fašizam.”
Toj hajki i napadima na hrvatsku nogometnu i sportsku legendu pridružili su se tada gotovo svi vodeći mediji. Tako je Slobodna Dalmacija prije toga objavila članak pod tendencioznim naslovom
Vlatko Marković: Ne bih napustio ložu zbog ustaških pokliča
Sve samo zato jer je pokojna nogometna legenda, veliki Vlatko Marković, izjavio slijedeće:
„Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković nije se želio decidirano izjasniti o povicima s maksimirskih tribina “Za dom spremni” za vrijeme kvalifikacijske utakmice Hrvatske i Andore.
– Povika će uvijek biti i teško ih je kontrolirati. Kada se viče “U boj, u boj, za narod svoj”, tu nitko u Hrvatskoj ne vidi ništa loše – bilo je prvo što je Marković rekao.
Vratili smo ga na povik zbog kojega smo ga i zvali.
– Ne znam što bih rekao o tome poviku. U vrijeme kada se on koristio imao sam tri-četiri godine i ne znam kakve su se stvari tada odvijale – rekao je Marković.“
I danas HHO, s vrlo čudnim poslanjem, prebrojava i povike hrvatskih nogometnih navijača na nacionalnim stadionima širom Hrvatske, što je slučaj za koji ne znamo da je zabilježen nigdje u okolnim državama.
Vlatko Marković – veliki nogometaš, veliki trener, veliki izbornik Hrvatske i veliki predsjednik HNS-a!
Vlatko Marković je jedna od najznačajnijih osoba hrvatskog nogometa: igrao je za jednu od najjačih ekipa Dinama u njegovoj povijesti, za najjaču reprezentaciju Jugoslavije u povijesti na SP u Čileu 1962. godine, te je izabran u momčad prvenstva svjetskog prvenstva. Nakon toga bio je uspješan trener i u Hrvatskoj (Dinamo, Hajduk, Zagreb) i inozemstvu (Liege, Nica, Rapid), izbornik Hrvatske, te na kraju i predsjednik HNS-a.
Ovaj sportski velikan bio je često izložen neargumentiranim napadima, osobito zbog svog neskrivenog domoljublja.
Rođen je u Bugojnu 1937. godine, a umro je na današnji dan 2013. godine.
Jedan od najboljih obrambenih igrača u povijesti hrvatskog nogometa: borben, hrabar, odlično igrao glavom, pravodobno startao na loptu, dobra pregleda igre.
Izabran je u momčad prvenstva SP 1962. : Schrojf, Dj. Santos, Masopust, Marković, Popluhar, Pluskal, Garrincha, Amarildo, Seeler, Pelé, Zagalo.
Posvetio se trenerskom pozivu.
Trenirao je NK Zagreb (1970–73), FC Liège (1973–74), OGC Nice (1974–77. i 1980–82), Hajduk Split (1977–78), Dinamo (1978–80., 1983–84. i 1990–92) i bečki Rapid (1984–90).
Instruktor FIFA-e (1974–86) za francusko jezično govorno područje. Član radnih tijela FIFA-e i UEFA-e.
Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije (1992–94), šef stručnog odbora HNS-a (1994–98), dopredsjednik HNS-a (1995), predsjednik HNS-a (1998-2013).
Ništa nije moglo u očima navijača umanjiti zasluge hrvatskog nogometnog velikana Vlatka Markovića, kojeg su stizale slične optužbe kao još jednog velikog obrambenog diva hrvatskog nogometa – Joe Šimunića.
Vlatko Marković se s domoljubnim ponosom suprotstavio tim napadima i ostao zapisan u antologiji hrvatskog nogometa kao jedna od najzaslužnijih osoba što je nogomet postao ono što danas jest – najveći ponos Hrvata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
