24. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Županja) – leševi Hrvata plovili su Savom mjesecima nakon završetka rata

Foto: tz-zupanja.hr, ilustracija

Savom su u Slavoniji plovili leševi Hrvata još mjesecima nakon završetka rata, od proboja Srijemskog fronta u travnju 1945. sve do rujna mjeseca iste godine.

Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine,  a postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj, piše komunistickizlocin.net

“U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne civile Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima koje su držali komunisti.

 

Krvavi travanj 1945. u Slavoniji – partizani ubili osam članova HSS-a u Županji

Već polovinom travnja 1945 god., partizanske jedinice prateći njemačke i ustaške jedinice u povlačenju, prolaze kroz Županju i u mjestu ostavljaju pripadnike OZNA-e koji vrše čišćenje i uklanjanje svih nepodobnih i nepoželjnih osoba.

“Kad bi Sava mogla govoriti posvjedočila bi: u noći 14. travnja 1945. godine, na mojoj obali likvidirani su i u moje valove bačeni osmorica članova Hrvatske Seljačke Stranke. Osmorica članova zadnjeg demokratski izabranog Općinskog poglavarstva Županje. Osmorica dobrih i uglednih ljudi. To zlodjelo izvršili su novopridošli komunistički egzekutori OZNA-e, po nalogu lokalne partijske ćelije, bez optužnice i bez suda. Nemojte ih zaboraviti i neka njihova žrtva bude zalog budućim pokoljenjima.“

Taj tekst stoji na crnoj kamenoj ploči na samoj obali Save, uz obnovljenu kapelicu Srca Isusovog, a spomen je na ubijene Županjce pred kraj Drugog svjetskog rata. O samom događaju vrlo se malo zna, jer je od samog početka bio prikrivan od vladajućeg režima i odgovornih ljudi.

Što se u stvari zbilo?

Kada je probijen Srijemski front i partizanske jedinice krenule prema zapadu, pred njima su se počele povlačiti njemačke, ustaške i domobranske jedinice, a zahvaćen panikom i strahom i velik broj žitelja županjskog kraja u strahu pred zločinima partizana koji su sijali smrt, mučenja, silovanja i otmicu.

Osobito su brutalni bili partizanni koji su nadirali iz Srbije, a među njima je bio i veliki broj četnika koji su 1944. šubare zamijenili titovkama. Bio je to soj ljudi koji je osobitom mržnjom mrzio hrvatski narod, te počinio brojna zlodjela na cijelom putu te vojske od granice sa Srbijom prema Zagrebu. Sasvim drugačiji odnos imali su prema Hrvatima, na istoj fronti, Bugari i njihova vojska, čiju je dobrotu i spašavanje Hrvata opisala u svojoj vrijednoj knjizi i dokumentu jednog vremena “Ratnici milosrđa” Diana Glasnova.

 

Županja – zločinačka 8. crnogorska partizanska brigada s velikim brojem amnestiranih četnika ulazi u grad 

Dana 13.travnja nakon kraće borbe u Županju ulazi  8. crnogorska brigada, koja se tada sastojala velikom većinom od prebjeglih i preobučenih četnika, i odmah započinje sa hapšenjem svih utjecajnijih i vodećih Županjaca, prokazanih od domaćih komunista i njihovih simpatizera, a po nalogu i listi koju je izdala lokalna komunistička ćelija. Također su uhapšeni članovi gradskog i općinskog poglavarstva, svi mahom članovi HSS-a, tada najjače i najmoćnije stranke u Hrvatskoj.

Cijelu noć i dan zatvorenici su mučeni i ispitivani, bez hrane i vode, da bi 14. travnja u kasne večernje sate njih osam onako isprebijane i vezane, pod zaštitom noći bili sprovedeni Velikim krajem do Save.

Tamo su bili poredani uz sam rub nasipa i jednostavno poubijani.

Tijela su pobacana u Savu.

Te noći ubijeni su:

Ivan Balentović, rođ. 1901 g.
Mija Juzbašić, rođ. 1900 g.
Antun Bušić, rođ. 1884 g.
Josip Kunčić, rođ. 1901 g.
Nikola Nikolić, rođ. 1872 g.
Đuro Svirčević, rođ. 1921 g.
Đuro Šokičić, rođ. 1900 g.
Ilija Vincetić, rođ. 1910 g.

 

Stotine ubijenih Hrvata u selima oko Županje

Međutim, broj ubijenih Hrvata tih dana u Županji i okolinim hrvatskim selima je daleko veći jer su u mjesto na ispitivanje neprestano dovlačeni mnogi ljudi iz okolice koji su također likvidirani i bačeni u Savu. Svako selo pretrpjelo je strašna ubijanja i razaranja o čemu svjedoči i donja tablica.

Ljudi u donjoj tablici su stradali izvan borbe, u partizanskim zločinima nad civilima i zarobljenicima. U selu Bošnjaci ubijeno je čak 112 Hrvata, a sve skupa partizani su likvidirali krajem rata čak 671 Hrvata i to bez grada Županje. Treba istaknuti da je ovaj kraj i njegov istočni dio bio žrtva četničke agresije 1991. godine, kao i topovskog iživljavanja i brojnih zločina granatiranjem civila u ratu u BiH od 1992. godine nadalje.

Tablica, vidi prilog Zupanjac.net

U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“ ali više nije bilo tako masovnih pogubljenja.

Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

U popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine, kojih je bilo mnogo.

A danas neki dušmani bez srca i morala pokušavaju, nakon 45 godina tajenja ovih zločina i zabrane čak i govora o njima, zabraniti Hrvatima da oplakuju i komemoriraju svoje žrtve u genocidu koji je izvršen nad hrvatskim narodom 1945. godine!

Izvor: narod.hr