25. svibnja sveti Beda Časni – nepoznati genij Katoličke Crkve

Danas slavimo svetog Bedu, katolicima relativno nepoznatog sveca i genija Crkve iz 8. stoljeća. Bilo je to vrijeme procvata kršćanske vjere na britanskom otoku.

Uz svom više nego prebogatom opusu bavio se raznim temama od kojih dvije sjaje posebnim sjajem: Sveto Pismo i povijest Kristove Crkve.

U svojih 55 godina redovničkoga života rijetko kada se udaljio iz svoga samostana, a opet je za sobom ostavio veličanstven opus. Bio je pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena.

Napisao je više od 60 knjiga. Sačuvalo se malo njegovih pjesama, ali njegovo stvaranje u prozi bilo je bogato i svestrano. Najprije je pisao propovijedi, biblijske komentare, pisma i rasprave o jezičnim pitanjima. U djelu „Računanje vremena“ uveo je i propagirao Dionizijevo brojenje godina od Kristova rođenja.

Čitateljima portala Narod.hr prenosimo dio Kateheze pape Benedikta XVI. iz 2009. o ovom velikom čovjeku i svecu Katoličke Crkve:

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 18. veljače 2009. 
 
Beda Časni
Draga braćo i sestre!

Svetac čiji ćemo lik danas malo pobliže upoznati zove se Beda i rođen je na sjeveroistoku Engleske, točnije u Northumberlandu 672. ili 673. godine. Sam je pripovijedao kako su ga njegovi roditelji, u dobi od sedam godina, povjerili opatu obližnjeg benediktinskog samostana da se ondje školuje. “U tome sam samostanu – podsjeća on – od tada trajno živio, intenzivno se posvećujući proučavanju Svetog pisma i, dok sam obdržavao stegu Pravila i svakoga dana pjevao u crkvi, bilo mi je uvijek milo učiti, poučavati ili pisati” (Historia eccl. Anglorum, V, 24). I doista, Beda je izrastao u jednog od najčuvenijih srednjovjekovnih erudita, pročitavši mnoge dragocjene rukopise koje su mu donosili njegovi opati po povratku sa čestih putovanje na kontinent i u Rim.

Učenje i glasoviti spisi su mu priskrbili mnoga prijateljstva s najvažnijim ličnostima njegova doba, koji su ga poticali da nastavi sa svojim radom koji je bio na dobrobit mnogima. Nakon što je obolio, nije prestao raditi, sačuvavši uvijek duhovnu radost koja se izražavala u molitvi i pjesmi. Svoje najvažnije djelo Historia ecclesiastica gentis Anglorum zaključuje ovim zazivom: “Molim te, dobri Isuse, koji si mi dobrostivo dopustio da se napajam slatkim riječima tvoje mudrosti, udijeli mi, u svojoj dobrohotnosti, da jednoga dana dođem tebi, izvoru svake mudrosti, i da vječno uživam blizinu lica tvojega”. Smrt ga je snašla 26. svibnja 735., na Uzašašće.

Sveto je pismo stalni izvor Bedine teološke misli. Nakon što je prethodno pomno kritički proučio svetopisamski tekst (do nas je došao primjerak monumentalnog Codex Amiatinus Vulgate, na kojem je Beda radio), on je komentirao Bibliju, čitajući je u kristološkom ključu, to jest ujedinjuje dvoje: s jedne strane sluša što točno kaže sam tekst, a s druge je uvjeren da je ključ za shvaćanje Svetog pisma kao jedne Božje riječi Krist i s Kristom se, u njegovu svjetlu, Stari i Novi zavjet shvaćaju kao “jedno” Sveto Pismo. Starozavjetni i novozavjetni događaji složno koračaju, oni su put koji vodi do Krista, premda su izraženi u različitim znakovima i institucijama (on to naziva concordia sacramentorum).

Na primjer, šator saveza koji je Mojsije podigao u pustinji te prvi i drugi jeruzalemski hram su slike Crkve, novog hrama koji je izgrađen živim kamenjem, povezanim ljubavlju Duha Svetoga, na Kristu i apostolima. I kao što su izgrađivanju drevnoga hrama pridonijeli također poganski narodi, tako što su dali na raspolaganje probrane materijale i tehničko iskustvo svojih najvrsnijih graditelja, tako su izgrađivanju Crkve pridonijeli apostoli i učitelji ne samo iz drevnih židovskih, grčkih i latinskih plemena, već također novi narodi, među kojima Beda rado ubraja irsko-keltske i anglosaksonske narode. Sveti Beda vidi kako sve više raste univerzalnost Crkve koja nije sužena na određenu kulturu, već se sastoji od svih svjetskih kultura koje se moraju otvoriti Kristu i naći u njemu svoje ishodište.

Druga Bedina omiljena tema je povijest Crkve. Nakon proučavanja doba opisanog u Djelima apostolskim, on prelazi na povijest otaca i koncila. U Chronica Maiora Beda ispisuje kronologiju koja će postati temelj općeg kalendara “ab incarnatione Domini”. Do tada se vrijeme računalo od osnutka grada Rima. Beda, uvidjevši da je prava referentna točka i središte povijesti Kristovo rođenje, dao nam je taj kalendar u kojem se povijest računa polazeći od Gospodinova utjelovljenja.

Donosi bilješke o prvih šest koncila i njihovu tijeku, vjerno predstavljajući kristološki, mariološki i soteriološki nauk te prokazujući monofizitska i monotelitistička, ikonoklastička i neo-pelagijanistička krivovjerja. Na kraju s pomoću točnih dokumenata i u maniri vještog pisca sastavlja već spomenutu Crkvenu povijest engleskih naroda, zbog koje je priznat kao “otac engleske historiografije”.

Karakteristične crte Crkve koje Beda voli isticati su slijedeće: katolištvo kao vjernost tradiciji i ujedno otvorenost povijesnim razvojima i kao traženje “jedinstva u različitosti”, prema smjernicama koje je papa Grgur Veliki bio dao Augustinu Canterburyjskom; zatim apostolicitet i romanstvo: u vezi s tim držao je kako je od presudne važnosti uvjeriti sve irsko-keltske i pitske (Piti su bili savez plemena koja su od 3. do 10. stoljeća živjela na tlu današnje središnje i sjeverne Škotske, pr.) Crkve da zajedno slave Uskrs prema rimskom kalendaru. Djelo Računanje, koje je plod njegova znanstvenog rada na utvrđivanju točnog datuma slavljenja Uskrsa, a samim tim i čitavoga ciklusa liturgijske godine, postalo je referentni tekst za čitavu Katoličku Crkvu.

Beda je bio također glasoviti učitelj liturgijske teologije. U homilijama uz nedjeljna i blagdanska evanđelja razvio je pravu mistagogiju, poučavajući vjernike radosnom slavljenju otajstva vjere i njihovu dosljednom življenju u vlastitom životu, u iščekivanju punog očitovanja Kristova ponovnog dolaska, kada ćemo, sa svojim proslavljenim tijelima, biti pripušteni u žrtvenu procesiju u vječnoj nebeskoj liturgiji.

Povodeći se za “realizmom” Ćirilovih, Ambrozijevih i Augustinovih kateheza, Beda uči da sakramenti inicijacije čine svakog vjernika “ne samo kršćaninom već Kristom”. Svaki put, naime, kada neka vjerna duša primi i pohrani s ljubavlju Božju riječ, po uzoru na Mariju ponovno začinje i rađa Krista. A svaki put kada skupina novokrštenika prima uskrsne sakramente, Crkva “rađa samu sebe”, ili da se poslužimo još smionijim izrazom, Crkva postaje “Božjom majkom” sudjelujući, po Duhu Svetom, u rađanju svoje djece.