Bunarićko proštenje je tradicionalno rimokatoličko misno slavlje bačkih Hrvata u Vojvodini. Spada među najveća godišnja okupljanja Hrvata katolika uopće.
Održava se svake godine zadnje nedjelje u mjesecu kolovozu.
Zanimljivo je da je djevojka koja je ozdravila u Bunariću bila iz mješovitog katoličko-pravoslavnog braka i da su zbog toga na Bunariću podignute i katolička i pravoslavna kapelica. To je jedino ekumensko svetište u Europi, a vjerojatno i u svijetu.
Posvećeno je Mariji Majci Božjoj od Suza, a slavi ga se na marijanskom svetištu na Bunariću, na kojem hodočaste i pravoslavci.
Svetište se nalazi na obodu Palićkog jezera.
Obično se njime označava i kraj žetvenih svečanosti u bačkih Hrvata (Dužijanca, Dužionica)
Ovo misno slavlje nadilazi lokalna obilježja i granice, jer je od velikog značaja za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata na sjeveru Vojvodine. Zbog svoje velike značajnosti, u pravilu su ovom misnom slavlju nazočna i diplomatska izaslanstva iz Hrvatske, zatim hrvatskih ustanova i organizacija iz Vojvodine i diljem Srbije, uz neizostavno čelništvo općine domaćina, općine Subotica.
Nije neuobičajeno da misu (na hrvatskom) služe i nadbiskupi, apostolski nunciji. Također, što naglašava ekumensku važnost ovog mjesta, na ovom misi biva nazočan i vladika Srpske pravoslavne crkve.
Po predaji, puk je počeo dolaziti na Bunarić kad se pročulo da je jedna slijepa žena, umivši se na tom izvoru, progledala. Već 1893. se postavio križ, a 1896. i kapela. U početku se mise održavalo na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku.
“Neki izvori govore da je djevojka bila slijepa, dok su drugi govorili da je bila hroma. Prema mojim zaključcima rekao bih da je bila hroma”, kaže vlč. dr. Marinko Stantić, župnik župe Marija Majka Crkve i rektor svetišta Bunarić i pojašnjava: “Evo zašto sam takvog mišljenja: po govoru ljudi, djevojka je usnula san u kojem joj se Gospa ukazala i rekla joj je da se na tom bunaru okupa s vjerom i da će ozdraviti. Djevojka je to prenijela roditeljima, no oni nisu marili za to i to je prošlo nezapaženo. Nitko nije niti znao gdje se točno nalazi taj bunar. Na zimu iste godine otac je u saonicama djevojku vozao po Bunariću, jer su živjeli na okolnim salašima i ona je tada vidjela prizor iz sna, sada u stvarnosti (zato mislim da nije bila slijepa) i rekla je ocu da je to mjesto koje joj je Gospa u snu pokazala. Otac se počeo zanimati. Doveli su je na taj bunar, okupala se i ozdravila je. Budimo jasni, nije izvor čudotvoran, nego vjera“.
Vijest o ozdravljenju se pročula i ljudi su se počeli okupljati, dolaziti na to mjesto, da bi 1893. godine, dakle prije 125 godina Crkva i službeno dala svoj pristanak za ovo hodočasničko mjesto. Tada je započelo javno štovanje ovoga marijanskog svetišta. Te godine podignut je križ, a tri godine kasnije je podignuta i kapelica koja se nalazi točno iznad bunara. Kasnije su sprovedene cijevi kako bi narod i danas mogao doći do vode s tog bunara.
“Zanimljivo je da je ta djevojka bila iz mješovitog braka i da su zbog toga na Bunariću podignute i katolička i pravoslavna kapelica. To je jedino ekumensko svetište u Europi, a vjerujem i u svijetu”, kaže vlč. Stantić.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
