26. listopada 1944. Split – partizanska represija u nad Hrvatima u Dalmaciji 1944.-1946.

Foto: Snimka zaslona

Dana 26. listopada 1944. jedinice NOV-e ušle su u najveći grad Dalmacije Split. Prije toga veliki dio Splita je razrušen, a 227 osoba izgubilo je život, tijekom savezničkog bombardiranja grada 3. lipnja 1944. godine. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sam grad Split ima nekoliko masovnih grobnica gdje su partizani bez milosti bacali ubijene ljude. Najveća je na Lovrincu gdje je prema svjedočenju don Ivana Bilića, tada 19-godišnjeg svjedoka zločina, bačeno nekoliko tisuća ljudi.

Hrvatski institut za povijest je izdao slijedeće knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.”: prvu za cijelu Hrvatsku, drugu za Slavoniju, Srijem i Baranju, treća za Zagreb i središnju Hrvatsku i četvrtu za Dalmaciju.

Priređivači, dr. sc. Vladimir Geiger i Mate Rupić, navode da je za Dalmaciju u historiografiji tek donekle obrađena partizanska i komunistička represija i zločini potkraj Drugoga svjetskog rata i u poraću te su objavljeni dokumenti, uglavnom za dubrovačko i zadarsko područje. U ovoj zbirci prikupljeni dokumenti mogu pripomoći u razjašnjavanju je li riječ o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinu kao procesu i sustavu ili samo o pojavama, što mnogi neopravdano zagovaraju. Osim masovnih i pojedinačnih zločina, većina dokumenata navodi i različite oblike represije – konfiskaciju imovine, masovna protjerivanja, zlostavljanja, mučenja, ponižavanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz gore navedene priređivače u izradi ove više nego vrijedne zbirke dokumenata sudjelovali su i povjesničari Blanka Matković, Tomislav Đonlić, Zlatko Begonja, Josip Kolanović, Stipo Pilić i Eugen Roca.

Osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila protiv protiv talijanskih fašista i njemačkih nacista, bio je to u prvome redu revolucionarni rat za uspostavljanje novoga komunisitčkog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji najprije, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, krila iza borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa su svi neprijatelji i suparnici progonjeni pod izlikom da su izdajice i suradnici okupatora. Nakon Drugoga svjetskog rata postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike sve više progoniti kao kontrarevolucionare odnosno klasne neprijatelje.

Mnogobrojni događaji opisani u dokumentima prikazuju stanje nasilja i represije nad hrvatskim pukom Dalmacije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izdavajamo jedan dio iz zbirke dokumenata koji govori o ubijanju i mučenjima Hrvata u Dalmaciji nakon ulaska partizanske vojske:

„Najslikovitiji prikaz stanja u Dalmaciji potkraj 1944. i početkom 1945. izvještaj je Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga štaba NOV i PO Hrvatske od 17. siječnja 1945. Centralnom komitetu KP Hrvatske o radu vojnih sudova i obračunu s ‘narodnim neprijateljima’ u Dalmaciji: “Za vrijeme mog boravka u Dalmaciji zapazio sam stanovite nepravilnosti od kojih iznosim najglavnije. Povjerenik OZN-e za kninski sektor drug Ilija izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. – U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi. Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno. Kod sprovodjenja navedene direktive sa strane drugova, koji su je sprovodili, učinjeno je krupnih pogrešaka. Prvo, sve je radjeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvodjeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima u grupama različitog broja sa izjavom, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jedinice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su porodice likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumje se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se je s njima desilo. Vrativši se svojim kućama, razumije se da o tome nisu šutile, nego na veliko pripovjedale. Drugo, kod sprovodjenja te mjere upotrebljavani su ljudi nedovoljno ozbiljni, što dovoljno dokazuje priloženi prilog komandanta zarobljeničkog logora u Splitu druga Milate, u kojem je iznio uz službeni pečat logora i svoj potpis tačan broj lica, koji su iz logora odvedeni i jačinu pojedinih grupa, uz usmeni komentar, da su ta lica odvedena u podrum neke zgrade gdje su postreljana. Treće, sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti na vrlo nezgodan način, što kao primjer navodimo slučaj, gdje je jedna grupa iz Drniša strijeljana i bačena u jame a da svi iz te grupe nisu bili ni do kraja ubijeni tako, da su iz jame vikali – majku vam vašu ubijte me do kraja! /To mi je pripovjedao komandant kninskog područja i predsjednik vojnog suda VIII korpusa/: – ili slučaj u Dubrovniku gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane. […]”

Sam grad Split ima nekoliko masovnih grobnica, od kojih je najveća prema svjedočenju don Ivana Bilića, tada 19-godišnjeg svjedoka zločina, bačeno nekoliko tisuća ljudi. Radi se o tri rova dugačaka 120-150 metara, a široka oko četiri metra, punih ubijenih civila ili zarobljenih vojnika. Ubijanja su trajala pune dvije godine:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

“Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe. Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi”.

Cijeli tekst o masovnim grobnicama na Lovrincu, Split pročitajte ovdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.