Na današnji dan 26. srpnja 1947. sa najvećeg trga glavnog grada Hrvatske Zagreba komunističke vlasti uklonile su simbol otpora Hrvata tuđinskoj vlasti – spomenik bana Josipa Jelačića
Uklanjanje spomenika – napad na kolektivnu memoriju hrvatskog naroda
Jedan od najpoznatijih pokušaja napada komunističkih vlasti na memoriju hrvatskoga naroda bio je uklanjanje spomenika bana Josipa Jelačića sa središnjega zagrebačkog trga. Ne treba ni spominjati da je trgu istodobno promijenjeno ime. Taj ikonoklastički čin, omiljen svim revolucionarnim/prevratničkim režimima, formalno se dogodio u noći 26. srpnja 1947.
No početak uklanjanja odvija se od sama dolaska komunista na vlast. Naime, spomenik je odmah zagrađen daskama.
Zašto je spomenik najprije zaklonjen, a ne uklonjen?
Sigurno ne zbog drvene oplate koja je izvrsno poslužila za lijepljenje plakata odnosno za veranje nadobudnih aktivista koji su s njezina vrha mašući zastavama i uzvikujući parole davali ton mnogobrojnim političkim manifestacijama kojima je Zagreb, a osobito Trg Republike, u to vrijeme obilovao. Iako, naime, nisu sumnjali u svoju (sve)moć, komunisti su uvijek nešto kalkulirali. Uostalom i Tito i Bakarić primaju zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, da bi ga ubrzo na montiranom procesu proglasili ratnim zločincem.
U svakom slučaju razvoj prilika i vrijeme nisu išli Banu u prilog: komunistička se vlast brzo i snažno učvršćivala te se trebao pojaviti samo neki povod za njegovo konačno uklanjanje. Prema nekim povjesničarima on se našao u obilježavanju stote obljetnice mađarske revolucije. Bana je, dakle, trebalo žrtvovati na oltaru dobre volje s prijateljskom Mađarskom, s kojom je Jugoslavija tada praktički u zajedničkom logoru.
S tim u svezi Tvrtko Jakovina ne bez ironije napominje: „Da je Josip Broz znao da će ga već 1948. mađarske vlasti uspoređivati s hrvatskim banom iz polovice 19. st., a mađarski komunistički vođa Rákosi smatrati nasljednikom Lajosa Kossutha, možda se skulptura konjanika ne bi tako brzo uklonila i odvezla u gliptoteku.”
Zašto je Jelačić morao odjahati sa svoga trga?
Sigurno ne zbog povijesnih grijeha. Jer vodeći se tom logikom, komunističku krajnje netolerantnu vladavinu jedva da bi preživio ikoji spomenik posvećen nekoj povijesnoj osobi jer su sve bile mahom „klasni neprijatelji”. Jelačić je morao otići jer je u kolektivnoj memoriji naroda bio simbol sui generis. On je simbolizirao pobjednika u ratu, a Hrvati su u novoj konstelaciji mogli biti sve samo ne to. Mogli su biti kulturan narod, fina gospoda, narod „bogate povijesti”… ali ne ratnici, a kamoli pobjednici. Na sceni prve i druge zajedničke države njima je bila dodijeljena uloga oslobođenih, a ne osloboditelja. S tim u svezi stvaralo se uvjerenje da, za razliku od Srbina koji „rado ide u vojnike”, Hrvat od svih uniforma rado nosi eventualno vatrogasnu.
Ban vraćen kao pobjednik
Isto tako, vraćanje konja i konjanika s energičnom gestom na središnji trg glavnoga grada bilo je očigledno mnogo više od vraćanja sama Bana. Ono je zadiralo u prostore koji su morali biti potiskivani zbog „zajedničke svijetle budućnosti na ovim našim prostorima”.
Ono je značilo odlučnost i volju Hrvata da se ne prepuste sudbini, već da pruže otpor nadolazećoj srpskoj agresiji „do posljednjeg čovjeka“.
Čin vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću bio je čin odlučnosti i želje Hrvata za pobjedom nad komunistima i srpskom agresijom.
