27. travnja blažena Ozana iz Kotora – koju joj je veliku milost Bog dao na Badnju večer?

Foto: snimka zaslona

Popločanim ulicama, tada hrvatskog Kotora (Boka Kotorska, Crna Gora), odjekivali su brzi koraci oca Tome Basca, dominikanca.

Za njim je poskakivala starica Vincencija iz Prčanja koja je godinama posluživala isposnicu sveta života. Oni su upravo k njoj hitili. Da su razlog toj žurbi znali prolaznici koji su se čudili toj hitnji, požurili bi i oni za njima.

Kad je zadihani dominikanac stigao u crkvicu svetoga Pavla, zastao je pred vratima koja su vodila u Ozaninu ćeliju. Pred 44 godine tu je stajao biskup Trifun Bisancije koji je nakon molitve i blagoslova zaključao vrata, a ključ predao svome vikaru. Od tada vrata se više ni jednom nisu otvorila. Mnogi su dolazili pred maleni prozorčić, gdje se Ozana triput tjedno pričešćivala, i preporučivali se njezinim molitvama ili tražili od nje savjet, ali je nitko nije mogao vidjeti.

Toga jutra je po svojoj sluškinji Ozana poručila kako želi da se otvore vrata kako bi primila bolesničko pomazanje i poputbinu. Upravo je otac Toma, njezin ispovjednik, imao čast prvi ući svetoj zatvornici i napokon vidjeti svetu pokornicu. Slabo osvijetljena ćelija nije imala nikakva ukrasa. Na podu su se nalazile drvene ljestve s pet prečaka na čast pet Isusovih rana. Na tim je ljestvama Hosana spavala. Bila je sedamdesetdvogodišnja niska starica ispijena postom i molitvom, ali vrlo vedra i živahna pogleda. Nije krila svoje zadovoljstvo što uskoro završava svoju životnu trku koju je davno započela kad je kao mlada djevojčica Kata, kako su joj roditelji na krštenju dali ime, silazila s brdovita komanskog kraja, s malog sela Releze, ne sluteći kamo će je životni put odvesti.

Bog ju je obdario neobičnom ljepotom, blagom naravi i dubinom duha koju je pokazivala već od malena. Tu neobičnost primijetila je majka kad ju je jednom, ushićena ljepotom prirode, mala Kata zapitala tko je stvorio sve te ljepote? Majka joj je odgovorila: “Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i umro na križu zbog naših grijeha. Njega slave kršćani. U Kotoru se nalaze dvije njegove slike. Jedna ga prikazuje kao malo novorođeno dijete, a druga ga predstavlja pribijena na križu. Ja sam ih vidjela i poklonila im se.” Imala je i Katarina prilike klanjati se pred tim slikama kad su je roditelji zbog neimaštine s 14 godina dali u službu uglednoj kotorskoj obitelji Alesa Bućinova. Osam je godina provela u toj obitelji često slušajući pobožne razgovore i molitve. Naročito se u njoj razbuktala želja za duhovnim životom nakon jedne propovijedi o Isusovoj muci, što ju je slušala na Veliki petak. Tada je odlučila, unatoč protivljenju roditelja, Bogu se posvetiti u trećem redu sv. Dominika.

Dvadesetdvogodišnja Katarina položila je zavjete i dobila ime Ozana. To je posvećenje toliko promijenilo njezin život da je ona iz dana u dan sve više molila. Osobito je često razmišljala o Isusovoj muci pa joj samostanski život nikada nije bio dovoljno strog te je zatražila od biskupa dopuštenje da živi zatvorničkim životom u jednoj zazidanoj ćeliji gdje će do smrti moliti, činiti pokoru i ukrašavati crkveno ruho. Mnogi su s nepovjerenjem gledali na takvu “novotariju”; ta nije se čulo da je u Kotoru ikad živjela zazidana redovnica. Kako su prolazile godine svetačkoga života u samoći i odricanju, Ozana je sve više privlačila svoje mještane i sve češće iz tihe isposnice tješila, poučavala i proricala buduće događaje. Znala je mnoge odlomke Svetoga pisma napamet. Bez prestanka je prikupljala duhovno blago što ga crv ne nagriza niti hrđa uništava.

Ozana je imala mnoga viđenja i osobite milosti, ali jedan događaj od prije dvanaest godina osobito ju je razveseljavao. Bilo je to pred Božić 1553. Po svom običaju, Ozana je Badnju noć provela u molitvi. Svaki čas u njezinu je srcu sve više rasla želja da vidi kakav je bio novorođeni spasitelj. Mislila je da će umrijeti od svetoga uzbuđenja koje se u njoj raspirivalo s tom željom. Upravo u ponoć njezinu je ćeliju obasjala svjetlost i ukazala joj se betlehemska štalica. Motrila je svetu Bogorodicu kako nad jaslama drži svoga sina. Do nje je stajao sveti Josip vrlo ponizna pogleda. Svugdje uokolo mnoštvo anđela pjevalo je slavu Bogu, a ona se nalazila među pastirima. Kao nekoć, kad je u mladosti bila pastirica na čistim prostranstvima gorskih pašnjaka, tu se pred štalicom klanjala Božanskom Djetetu. Bog joj je udijelio veliku milost kad je uslišio njezinu želju, ali ipak njezina čežnja nije bila zadovoljena. Dok je promatrala betlehemski prizor, duša joj se opajala rajskom milinom te je poželjela odmah umrijeti i sjediniti se s Kristom, ali u taj čas viđenje je nestalo, a ona je shvatila da još mora živjeti u pokori i molitvom hraniti svoju nebesku čežnju. U trenutku kad se imala preseliti s ovoga svijeta, radost je obuze na sam spomen te divne milosti i na pomisao da će njezina čežnja biti ostvarena.

Nakon njezine smrti, 27. travnja 1564., pokopana je u zajedničku grobnicu sestara dominikanki, ali ne zadugo. Nakon nekoliko mjeseci, kad su grobnicu otvorili kako bi sahranili drugu redovnicu, iz Ozanina se lijesa širio ugodan miris, a njezino tijelo bilo je neraspadnuto te je ono sve do danas izloženo na štovanje vjernicima.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/bitno.net