Na čelu prvog ustanaka u NDH bio je četnički vojvoda Radojica Perišić, svećenik Srpske pravoslavne crkve. Bio je zapovjednik četničke Gatačke brigade koja je počinila na Vidovdan, 28. lipnja 1941., jezovit pokolj civila u mjestu Avtovac pored Gackog (danas BiH). Zbog toga se ovaj događaj u komunističkoj Jugoslaviji nije slavio kao Dan ustanka, nego 27. srpnja i događaji u Srbu.
I u ustanku 27. srpnja 1941., koji se u Jugoslaviji slavio kao službeni dan ustanka (Srb i Drvar), bila je snažna prisutnost četničkih vođa (Mane Rokvić, Brana Bogunović, Miloš Torbica, Pajica Omčikus), ali u ovom događaju su uz četnike bili prisutni i komunistički elementi koje su vodili: Đoko Jovanić, Gojko Polovina i Stojan Matić (partizanski narodni heroj).
Dana 28. lipnja 1941. na području NDH u kotaru Gacko počinjen je jezovit pokolj civila, većinom žena i djece muslimana. Bio je to početak velikih pokolja Hrvata i muslimana na državnom teritoriju NDH.
Genocidna politika četnika
Pojedinačnih zločina u NDH bilo je i prije toga, osobito u travnju 1941. prilikom napada Njemačke i kaotičnih ratnih prilika okupacije i raspada Jugoslavije. No, ovaj pokolj u Gackom najavio je genocidnu politiku četnika. Pokolji su tih dana intenzivirani u cijeloj istočnoj Hercegovini, a vrlo brzo preneseni su na područje Like i Bosne (Srb, Drvar, Grahovo…). Nakon toga krajem 1941. slijede najveći genocidni četnički pokolji uz rijeku Drinu i granicu sa Srbijom, gdje su četnici poklali tisuće ljudi od Foče do Zvornika.
Većinu masovnih pokolja 1941. počinile su četničke snage.
Partizanski pokolji postaju najintenzivniji tek u drugoj polovici 1944. nakon proboja Srijemskog fronta, s kulminacijom nakon završetka rata 1945. godine, premda je ubojstava i pokolja u krvavom ratu na teritoriju NDH bilo tijekom cijelog rata.
Ova događanja i ustanak u istočnoj Hercegovini Srbi su nazvali „Vidovdanskim ustankom“, dok su ustanak praćen pokoljima civila u Srbu, Drvaru i Grahovu prvotno nazvali „Ilindanski ustanak“, koji je tek kasnije dobio novo ime i postao službeni Dan antifašističkog ustanka u Srbu u SR Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije (slavio se u Srbu i Drvaru, mjestima pokolja Hrvata).
Zanimljivo je da je Vidovdanski ustanak počeo odmah nakon izdavanja „Valerijanovog memoranduma“ od strane SPC i u vrijeme izlaska genocidnog dokumenta „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, poznatog četničkog ideologa. U isto vrijeme u Beogradu izlazi studija vlade (komesarijata) nacističke Srbije na čelu s Milanom Aćimovićem pod imenom „Velika Srbija“. Također, to je bilo vrlo brzo nakon Hitlerovog napada na SSSR, dok je do tada u NDH bilo stanje relativnog mirovanja, nakon prvotnih sukoba i žrtava u travanjskom ratu i raspada Jugoslavije. Postojalo je gotovo dva mjeseca relativnog mira u NDH, od kraja travnja do kraja lipnja 1941., bez većih oružanih sukoba.
Ideja Velike Srbije
Ovdje se jasno vidi da je ideja Velike Srbije tražila saveznike i na britanskoj strani, kao četnici Draže Mihailovića, i na njemačkoj nacističkoj strani kao vlada Milana Aćimovića i SPC koja je Valerijanov memorandum uručila Nijemcima, a kasnije ga odaslala po cijelom svijetu.
Ideja Velike Srbije tražila je svakog načina da opstane u prilikama koje su se 1941. za njih činile katastrofalnima, pa je tražila suradnike na svim stranama u ratu.
Kulminacija tih patogenih četničkih ideja doživjela je vrhunac 1991. godine kada su dočekali svoj trenutak i pod vodstvom komunističke JNA namjeravali uspostaviti etnički čistu Veliku Srbiju na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Krajem 1992. godine već su etnički očistili 70% BiH i 30% Hrvatske (to je više od 50% teritorija koje su namjeravali zauzeti u Hrvatskoj). Srbi su zauzeli velike teritorije na zamišljenoj liniji južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag i Moljevićevi planovi su bili gotovo izvršeni.
Samo nadljudska borba hrvatskih dragovoljaca i branitelja 1991. godine ih je u tome spriječila, te kasnije slavne oslobodilačke akcije HV-a (Dubrovnik, Maslenica, Dinara, Bljesak i dr.) koje su svoj vrhunac imali u slavnoj operaciji „Oluja“.
