29. siječnja 1912. Erih Lisak – zašto je Stepinac suđen zajedno s ustaškim pukovnikom?

Foto: Autor Gogo558 - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=24637011

Na nadbiskupa Stepinca prvo je pokušan atentat. Spretnošću vozača i hitrim udaljavanjem vozilom iz Zaprešića, kamo je 4. listopada 1945. godine došao na uspostavljanje nove župe, nadbiskup je ostao samo ranjen.

Od tada mu je bilo onemogućeno slobodno kretanje po Nadbiskupiji i po Zagrebu. Otpočelo je montiranje sudskog postupka, koji je vođen tako, da ga se na optuženičku klupu dovede zajedno s nekim iz ustaškog pokreta. Da bi proces djelovao što monstrouznije, nadbiskupa se nastojalo direktno povezati s političkom vlašću u NDH. Zbog toga je i suđen zajedno s ustaškim pukovnikom Erihom Lisakom. Lisaka se dovelo na zajednički proces sa Stepincom isključivo iz jednog razloga: da bi se Stepinca proglasilo ustašom.

Na monitranom sudskom procesu nadbiskupu Stepincu, čiju je presudu u cijelosti poništio Zagrebački županijski sud 2016. godine, uz nadbiskupa Stepinca našao se i ustaški pukovnik Erih Lisak, bivši glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. Ovaj rođeni Zagrepčanin se od samog početka priključio ustaškom pokretu i bio osobni prijatelj Ante Pavelića, kao i vjenčani kum Eugena Kvaternika. Nakon završetka rata povukao se s vojskom u Austriju, da bi se nakon nekoliko mjeseci tajno vratio u Hrvatsku (Jugoslaviju) da bi organizirao križarski ustanak protiv komunista. Ubrzo je uhićen i doveden na sud zajedno s nadbiskupom Stepincem i još nekim svećenicima.

34-godišnji Erih Lisak, rođen na današnji dan 1912. u Zagrebu, osuđen je na smrt vješanjem, a suđenje je bilo prenošeno direktno na radiju. Nakon donesene smrtne presude, Lisak je glasno povikao: „Živjela slobodna Hrvatska!“, što se čulo i na radiju. To je bilo vrlo nepoželjno za komuniste, pa se efekt toga nastojao nekako zataškati.

Moglo se Lisaka osuditi kao i sve druge uhićene ustaške moćnike odvojeno od Stepinca, ali su nadbiskupa upleli u taj sudski postupak da stvore političku klimu, što crnju, da postide prvaka Katoličke Crkve u Jugoslaviji, te zastraše obezglavljeni narod čije je klanje i ubijanje još uvijek bilo u tijeku.

Time je, zapravo, otpočelo provođenje zapisnika sastavljenog za Aleksandra Rankovića i Službu državne sigurnosti, nakon uhićenja i saslušavanja nadbiskupa Stepinca od 17. svibnja do 2. lipnja 1945. Naime u zaključku toga zapisnika stoji i ovo: »Kleru treba posvetiti osobitu pažnju. Uspješna borba protiv klera zavisi od naše mreže u njihovim redovima. Za stvaranje mreže u redovima klera u ovom času najpogodnija su lica koja su poznata kao ustaše ili bar njihovi simpatizeri.« (Arhiv Postulature, Svezak XCIII, 4401–4403).

U tu pripremu suđenja nadbiskupu Stepincu UDBA je uključila suđenja za vlč. Ivana Šalića, nadbiskupovog tajnika, vlč. Josipa Šimeckog, katehetu, vlč. Djuru Marića, đakovačkog svećenika, te fra Modesta Martinčića, provincijala, s osmero druge subraće svećenika.

Na točke optužbe, koje se mogu sažeti u pet točaka:

  1. politička suradnja s okupatorom,
  2. prisilni vjerski prijelazi na katoličku vjeru,
  3. pomaganje naoružanih neprijateljskih vojnih formacija (ustaša, nacista i dr.) i zloupraba službe vojnog vikara,
  4. pomaganje naoružanih odmetnika (križara),
  5. mržnja prema Narodnooslobodilačkoj borbi i tadašnjem državnom uređenju,

nadbiskup Stepinac je uglavnom šutio ili kratkim odgovorima obrazlagao svoj stav.

Njegovo držanje na sudu javni tužitelj Jakov Blažević u jednom je trenutku opisao evanđeoskim izgledom Isusa pred Pilatom, rekavši: »Pravite se kao Krist koji je doveden pred sud Pilata!« (Arhiv Postulature, Svezak LXXI, str. 2472)

Nadbiskup Stepinac rekao je o svojoj presudi dana 31. srpnja 1952., osvrćući se na nju nakon šest godina, slijedeće riječi: »Proglasili me zločincem. Ali na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na ‘narodnim’ sudovima« (MD, sv. I., str. 89).

Dana 16. travnja 1954., kardinal Stepinac, osvrćući se na tijek sudskog postupka reče i ovo: »Ni amnestiju ne priznajem ni pod koju cijenu i ne primam. Tražim poništenje presude. Sada ću otvoreno izjaviti po prvi puta, da su falsificirali dokumente, samo da me lažno sude. Vidio sam to već na procesu, kada su mi servirali te falsifikate. Odmah sam shvatio, da su to podvale, ali sam šutio. Mislio sam: doći će dan i za to. Sada više neću šutjeti. Ne priznam njihovog sudovanja, jer je to najveća sramota dvadesetog vijeka.« (VJD, sv. II, str. 18ls.).

Svi ti pokušaji da se zagrebačkog nadbiskupa i kardinala ocrni, uprlja, proglasi fašistom, nacistom, ustašom, srbomrscem i drugim najpogrdnijim nazivima naišli su u hrvatskom narodu na suprotan efekt: kako je vrijeme odmicalo Stepinac je sve više dobivao u narodu lik vjerskog i narodnog vođe, sveca koji nije popustio ni milimetar pred komunističkim Pilatima i umro dostojanstveno kao Hrvat i Božji čovjek, ušavši time u povijest hrvatskog naroda kao njegov najsvjetliji lik i pastir.

Danas, nakon više od 75 godina od sramotnog suđenja, kardinal Stepinac figurira u hrvatskom narodu kao najsvjetliji lik povijesti Hrvata 20. stoljeća, pa i cjelokupne povijesti. Kao trajan svjetionik, on svjetli kao putokaz u budućnost, dok su njegovi tužitelji i klevetnici polako bačeni u sumrak prošlosti, mjesto koje su sami odredili svojom mržnjom i lažima.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr