29. studenoga 1941. Užička Republika – zašto Srbija danas izjednačuje četnike i partizane kao ‘antifašiste’?

Foto: Wikipedia

Na današnji dan 29. studenoga 1941. grad Užice (Srbija) i okolica, poznati pod imenom „Užička Republika“, pali su u ruke Nijemaca. „Republika“ je trajala je od 24. rujna do današnjeg dana, a vlast su u gradu i na tom teritoriju zajednički dijelili – četnici i partizani.  Svih ovih godina u Srbiji dolazi do velike rehabilitacije četnika i izjednačavanja s partizanima. Tako je ove 2017. na sudu u Valjevu rehabilitiran četnički vojvoda i ratni zločinac Nikola Kalabić, jedan od zapovjednika četnika Užičke republike čije su osobne stvari danas izložene u muzeju u Užicama, u sobi do Titovih. Skupština Srbije je u studenome 2004. prihvatila izmjene zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji kojim se prava pripadnika četničkog pokreta izjednačavaju s partizanima, te je čak ustanovljena “Ravnogorska spomenica 1941.”, ekvivalent “Partizanskoj spomenici”.

Izjednačavanje četnika i partizana u Srbiji je stvar koja govori o državi Srbiji, ali i potrebi ponovne historiografske povijesne i znanstvene kritike “antifašizma” na prostorima bivše Jugoslavije, osobito nakon jasnog spoznavanja genocida počinjenog nad hrvatskim narodom istočne Like i zapadne Bosne 1941. od Srba do Drvara i Grahova od strane tih “antifašista” – četnika i partizana.

Jedan od razloga suradnje, naoko nepomirljivih ideoloških skupina četnika i partizana, bila je želja da se ne prolijeva „bratska krv“. Drugi razlog je bio prebacivanje osnaženih četničkih postrojbi iz Srbije na teritorij NDH gdje su namjeravali uništiti novouspostavljenu državu. Dok su padom Užičke Republike partizani otišli prema Sandžaku i Zlatiboru i tek kasnije prebacili na teritorij NDH, četnici iz Srbije su odmah prešli u NDH, prvo u Višegrad na Drini i istočnu Bosnu, gdje su odmah počinili velike pokolje nad domicilnim stanovništvom.

Prebacivanje vojnih snaga četnika i partizana iz Srbije i Crne Gore u NDH bio je jedan od glavnih razloga što su se sve velike bitke II. svjetskog rata od 1941-1944 vodile na teritoriju NDH.

Na prvom katu zgrade Narodnog muzeja u Užicu, gdje je desetljećima u Jugoslaviji bila postavka o Užičkoj republici i to isključivo o partizanskom Vrhovnom štabu, sada su, jedna uz drugu, postavljene ratne zastave, uniforme, kape, oružje, osobne stvari četnika i partizana koji su zajednički uspostavili vlast na tom teritoriju.

Sada su tu uniforme različitih vojski, ne samo partizanske. Pored torbice partizanskog komesara Alekse Dejovića u blizini je izložena slična komandanta ravnogorske garde četničkog vojvode i zločinca Nikole Kalabića. S jedne strane je puška ručno napravljena za četnike u Ribaševini, a na susjednom zidu „puška partizanka” na čijem kundaku je urezana petokraka i krupnim slovima „Tito”.

Pod staklom u jednoj vitrini stoji crna četnička šubara, u drugoj je vatrogasni šljem s crvenom petokrakom.

Zapisi, dokumenti, eksponati iz obje vojske, drugačija svjedočanstva nego nekadašnja iz doba Jugoslavije svjedoče o intenzivnoj suradnji četnika i partizana početkom rata. Spojeni su tako četnici i partizani, kokarda i petokraka, na novoj postavci „Užička republika 1941” u Narodnom muzeju.

Kad su partizani zaprijetili četnicima oružjem, sazvan je sastanak i apel na obje vojske da se ne proljeva „bratska srpska krv“. Četnički vojvode Ćosović i Đekić su to prihvatili, povukli se s vojskom prema Višegradu na teritorij NDH gdje su otvorili front protiv tamošnjih hrvatskih snaga, ali i domicilnog muslimanskog stanovništva nad kojim su napravili masovne pokolje i zločine, slične onom u Srebrenici 1995. godine.

Na drugoj strani partizani su nakon poraza od Nijemaca u Užicama otišli prema Sandžaku i ponijeli ostatak novca iz bankarskih trezora, a izvjesnu količinu srebrnjaka zakopali su na Zlatiboru. Tito je kasnije, navodno, slao vojsku iza njemačkih linija da donese „srebrnu municiju“.

Dio partizana iz tih razbijenih postrojbi uključen je u sastav Prve proleterske brigade i Druge proleterske brigade koje su djelovale na području NDH, a ostali su se demoralizirani vratili kućama. U Srbiji se partizanski pokret počinje obnavljati tek krajem 1943. i početkom 1944. godine nadiranjem Crvene Armije prema Srbiji. Iste te 1944. godine, u kolovozu,  Tito daje Opću amnestiju četnicima koji su zamijenili šubaru i kokardu partizanskom kapom s petokrakom, te su tako partizanski redovi značajno popunjeni četničkim kadrovima.

Viši sud u Valjevu je ove godine i formalno rehabilitirao ratnog zločinca i četničkog vojvodu Nikolu Kalabića.

Posljednjih godina sudovi u Srbiji gotovo po pravilu donose odluke o rehabilitiranju četnika. Tako se odlukom Višeg suda u Beogradu od svibnja 2015. i vrhovni četnički zapovjednik Dragoljub Draža Mihailović smatra neosuđivanim. Među rehabilitiranima su i Milan B. Radivojević, iz Grabovca kod Trstenika, također jedan od četničkih zapovjednika, ali i brojni drugi manje poznati pripadnici četničkog pokreta. U tijeku je i postupak za rehabilitaciju Milana Nedića, predsjednika kvislinške vlade Srbije za vrijeme nacističke okupacije.

Skupština Srbije je u studenome 2004. prihvatila izmjene zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji kojim se prava pripadnika četničkog pokreta izjednačavaju s partizanima, te je čak ustanovljena “Ravnogorska spomenica 1941.”, ekvivalent “Partizanskoj spomenici”.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr