Nacističke progone svećenika, u još većem i krvoločnijem obimu, nastavili su komunisti. Svećenike, uključivo redovnike lazariste, prvo su u Sloveniji progonili nacisti, pa su se sklonili u NDH, gdje ih je primio naš blaženik Alojzije Stepinac. Posao nacista, samo još krvoločnije, nastavili su partizani i komunisti, te su iste svećenike i redovnike lazariste ubijali još godinama nakon rata.
Na današnji dan 1947. ubijen je svećenik i redovnik lazarist Janez Strašek u župi Svetice pored Ozlja.
“Žrtve II. svjetskog rata povezuju hrvatski i slovenski narod. Na poseban način nas povezuju obljetnice mučeništva svećenika Janeza Strašeka”, rekao je na jednoj od komemoracija za ubijenog slovenskog svećenika Janeza Strašeka, otac lazarist Anton Pust.
“Kad su Hitlerove čete srušile Jugoslaviju, odmah su okupirale sjevernu Sloveniju. Zloglasni Gestapo, tajna državna policija, zagrižena protivnica Katoličke Crkve i Slavena, dala se na posao da iz zaposjednute zemlje odstrani katoličke svećenike, redovnike i redovnice. Iz Mariborske biskupije bili su izagnani gotovo svi svećenici. Ostao je samo biskup s nekolicinom starijih svećenika. Kamo da krenu? Nadbiskup Stepinac spremno je primio u svoju nadbiskupiju slovenske svećenike izbjeglice. Najprije je stupio u dodir sa svjetovnom vlašću koja je spremno izašla ususret i dopustila da se ti svećenici razmjeste po Zagrebačkoj nadbiskupiji i po nekim drugim biskupijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.”, piše sluga Božji Aleksa Benigar u knjizi “Stepinac”.
Pastirsko vodstvo župe Svetice (Ozalj), koju danas ponovno vode pavlini, lazaristi suspreuzeli 1942. godine nakon dolaska iz Slovenije, okupirane i podijeljene od njemačkih nacista i talijanskih fašista. Sva tri župnika koja su vodila župu Svetice u vrijeme NDH i nakon rata u Jugoslaviji bili su po nacionalnosti Slovenci i redovnici lazaristi.
A posljednji i treći lazarist koji je vodio župu bio je upravo otac Janez Strašek. On je ubijen od strane lokalnih komunista na današnji dan, samu Cvjetnu nedjelju, 1947. godine,
U župi Ozalj je najprije obavio ranu misu. Nakon toga je trebao doći na Svetice, selo ponad Ozlja gdje je danas i oduvijek bio pavlinski samostan. Tamo su ga ljudi čekali za podnevnu misu. Budući da u određeno vrijeme nije došao, a bilo je poznato da je vrlo točan, vjernici su počeli moliti krunicu. Potom su ga otišli tražiti, no nisu ga našli. Neki su svjedočili da su čuli pucnjavu.
Sljedeći dan ga je, trideset metara od šumskoga puta, pronašla Dora Lukešić, žena iz Svetica. Bio je prekriven lišćem. Upucan je u glavu iz lovačke puške. U čahuri je bilo šiljastog mljevenog željeza, koje je kroz očnu i usnu šupljinu prodrlo u mozak, no ipak nije bio odmah mrtav, pa je umro u mukama.
Kad su ga pronašli u ruci je držao grančice za koje se očigledno hvatao, možda podsvjesno, kad su ga vukli nizbrdo. Župljani su pretražili okolinu . Na mjestu gdje je ubijen, našli su veliku količinu opušaka. Ubojice su očigledno nervozno pušili cigaretu za cigaretom, očekujući žrtvu. Čekali su na mjestu gdje su mogli dosta rano uočiti njegov dolazak.
Zauvijek će vjerojatno ostati tajna susret ubojica sa nevinom žrtvom. Ubili su još jednog katoličkog svećenika, ušutkali su još jedan glas Crkve koja je trebala biti uništena. To je bila namjera Tita i Komunističke partije.
Zbog toga tolika masovna i višegodišnja ubojstva, progoni, izgoni i svakovrsna mučenja svećenika i časnih sestara.
Subrat – lazarist koji je došao na sprovod, saznao je od ljudi da su Strašeka na putu iz Ozlja čekala tri člana mjesne političke partijeske organizacije. Iz Karlovca je, nakon toga, došla neka partijska komisija koja nije puno ispitivala o ubojstvu Strašeka.
Ljudima je bilo jasno, da je u pozadini bila mržnja prema Crkvi i svećenicima.
Već ranije, isto se dogodilo i sa župnikom iz Ozlja dr. Matijom Kranjčićem. Kasnije je u Munchenu neki Svetičan kazao svećeniku, s kojim se slučajno sreo, tko je ubio Strašeka. Tek desetak dana nakon pogibije, obitelj Strašek je saznala za ovaj strašan zločin. Otac Janez uputio se u Svetice. Tamo su ga upozorili da je najbolje da odmah ode, jer će i sam biti ubijen.
Vrijeme Strašekova ubojstva bilo je vrijeme zastrašivanja i zatvaranja svećenika.
Subraća su bili po zatvorima, drugi su otišli u svijet, samo malo njih bilo je na slobodi. Tako o njemu nisu pisali, ako i jesu, izgubilo se. Kao što se vidi iz njegova službovanja, posvećivao se župskoj pastorali, kao kapelan i kateheta, poslije kao župnik.
Danas župljani se još uvijek brinu za njegov grob, na kojemu je skromna ploča koju su postavila njegova subraća iz Slovenije, sa natpisom:
TUKAJ POČIVA V MIRU BOŽJEM
JANEZ STRAŠEK, misionar lazarist *11.12.1906.+30.3.1947.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
