31. kolovoza 1942. Beograd – židovsko pitanje u Srbiji riješeno čak prije ‘konačnog rješenja’ nacista!

Uhićenja Židova u Beogradu 1941., foto: Neubauer, commons.wikimedia.org

Srbijanska povijest puna je laži, skrivanja, prijetvornosti, pretvaranja i optuživanja drugih. Pisac židovskog podrijetla iz Beograda, Filip David, tvrdi da su u Srbiji gotovo svi Židovi stradali prije ‘konačnog rješenja’ koje su donijeli nacisti u Njemačkoj 1942. godine. Slično tome, i danas je antisemitizam (antižidovstvo) snažno izražen u Srbiji, daleko više nego u Hrvatskoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na drugoj strani Sonja Biserko iz HHO Srbije tvrdi da Srbija svoje zločine nad Židovima i Romima falsificira i pokušava za njih okriviti Nezavisnu državu Hrvatsku (NDH).

U Srbiji je antisemitizam bio vrlo snažan i prije II. svjetskog rata. Sve to dokaz je potpune društvene kompromitacije i moralne nesposobnosti Srbije da drugima docira i pametuje po pitanjima zala u kojima je Srbija bila predvodnica. Problem nasljeđa je što je jugoslavenska diplomacija vješto prebacivala lopticu krivnje uvijek prema Hrvatima, sustavno štiteći šutnjom i rehabilitirajući zločinačku Srbiju u II. svjetskom ratu (čak su izmislili u svrhu toga kolokvijalni izraz ‘Nedićeva Srbija’, a ne Srbija).

„O holokaustu u Srbiji zna se jako malo, a u Srbiji je stradalo gotovo 90 posto srpskih Židova prije odluke o konačnom rješenju, dakle početkom 1942. Tada je već bilo završeno sa židovskim pitanjem u Srbiji. Zašto se o tome gotovo ništa ne zna?“, pita se srbijanski pisac židovskog porijekla Filip David za vecernji.hr i nastavlja: „U Beogradu je bilo pet logora od kojih su dva bila užasna. U Topovskim šupama je 1941. stradalo 5000 Židova muškaraca, a na Sajmištu uglavnom 7000 žena i djece.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

‘Konačno rješenje’ bila je odluka nacističkih vlasti u Njemačkoj da se umjesto planiranih deportacija Židova provede njihovo masovno fizičko istrebljenje.

Nacistička Srbija u II. svjetskom ratu – logori za Židove

Nacistička Srbija je poznata pod nazivom “Nedićeva Srbija“ čime se želi umanjiti zločinački karakter države Srbije u II. svjetskom ratu. U njoj su Srbi činili većinu u postrojbama koje su sudjelovali u deportacijama ili likvidacijama Židova.  Nedićeva “Srpska državna straža” (tzv. Nedićevci) imala je oko 18.000 pripadnika, dok je njemačka policija imala svega 3.400 ljudi. Na promidžbenim plakatima za regrutiranje u Nedićeve postrojbe je pisalo da kandidati Srbi “ne smiju imati jervrejske ili ciganske krvi”. 

Vodeći fašistički ideolog u Srbiji Dimitrije Ljotić je organizirao srpske dobrovoljačke odrede čiji je glavni zadatak bio “lov na Židove i Rome” s ciljem da ih se deportira ili ubije. Građani i policija u Srbiji su dobivali nagrade isplaćene u gotovini za hvatanje i izručivanje Židova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nedićeva Srbija Židove i Rome zatvarala je u sljedeće koncentracijske logore:

  • Koncentracijski logor Banjica (kod Beograda)
  • Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, dovođeni Židovi iz Beograda i cijele Srbije)
  • Topovske šupe, kod Beograda
  • Veliki Bečkerek, Zrenjanin 
  • Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
  • Dulag, (Šabac) 
  • Svilara (Pančevo)
  • Paraćin

“Konačno rješenje” židovskog pitanja provedeno je na Sajmištu dolaskom plinske komore-kombija iz Njemačke. U Beograd je poslan jedan od takvih prvih kombija. Već u ožujku i svibnju 1942. svako jutro, osim nedjeljom i blagdanom, kombi je nakrcan židovskom djecom, ženama i starcima kojima je bilo rečeno da ih premještaju.

O svemu tome u Srbiji i svijetu ima malo tragova i spomenika, premda bi Holokaust u Srbiji iz moralnih i općeljudskih razloga trebao biti obilježen u najmanju ruku na jednak način kao u Hrvatskoj ili drugim državama Europe: „Postoji neko mutavo spomen-obilježje, ploča koja je zarasla u travu. Apsolutno nitko ne zna što je tu bilo. Htio sam da otkrijemo istinu, ali i tu sam ostao na pola puta. I to trebaju raditi povjesničari, a ne pisci.“, nastavlja Filip David.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Falsificiranje povijesti – Srbija svoje zločine želi pripisati NDH

Ipak, prošle godine Srbija je morala bar malo popustiti pritiscima zbog svoje tamne fašističke prošlosti i Holokausta koji se napravile vlasti u Srbiji. Tako su članovi Programske komisije Beograda za uređenje prostora Starog sajmišta, na kome je bio nacistički logor za istrebljenje Židova, dobili su od Vlade Srbije Prijedlog zakona o Ustanovi Spomen žrtve.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za Srbiju, tvrdi da zakon zamagljuje povijesne činjenice: “Ovaj zakon je falsifikat i u kontinuitetu sa revizijom povijesti i isticanja Srba kao apsolutnih žrtava, uz marginalizaciju činjenica kako je Sajmište bilo simbol holokausta nad Židovima u Srbiji. I drugo, falsifikat je pošto je to pripisano Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH).

Logor jeste formalno bio na teritoriji NDH, međutim, logor je bio pod kontrolom okupatora i kvinsliške vlade Milana Nedića u Srbiji. To se potpuno zanemaruje i Srbija se amnestira od odgovornosti.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog toga bi Srbija prije svega trebala raditi izložbe o Holokaustu u Srbiji, koji je proveden u među prvima u Europi.

Antisemitizam u Srbiji danas neusporedivo veći nego u Hrvatskoj

Osim toga, i danas je antisemitizam snažno prisutan u Srbiji, baš kao i prije II. svjetskog rata gdje su, za razliku od Hrvatske, izdane brojne brošure, izložbe i predavanja protiv Židova.

U Srbiji i danas možete vidjeti zidove na kojima se ispisuju antižidovske parole, a u javnom životu prednjači popularna desničarska organizacija Obraz.

Jedna anketa koja je provedena u Srbiji pokazuje da i danas antisemitizam podržava 9% posto građana Srbije, a čak 31% je neodlučno, što daje visoki postotak od 40% potencijalnih mrzitelja.

O rastu antisemitizma u Srbiji danas piše i b92 u članku „Antisemitizam diže glavu u Srbiji“

Zbog toga bi Srbija prije svega trebala raditi izložbe o Holokaustu u Srbiji, koji je proveden u među prvima u Europi. Međutim, Srbija se radije bavi progonom Židova u Hrvatskoj, dok hrvatska politička, diplomatska i kulturnjačka scena to promatra sa šutnjom ne upozoravajući domaću i svjetsku javnost o holokaustu u Srbiji, o kojemu se vrlo malo zna.

U Hrvatskoj danas antisemitizma gotovo da nema, osim u tragovima kod nevažnih pojedinaca ili minornih grupa.

Zbog toga je licemjeran i ispolitiziran  nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom ‘Jasenovac – pravo na nezaborav’, falsificira broj žrtava tog logora. Izložbu je otvorio još jedan kontroverzni lik: srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić, nekadašnja desna ruka Miloševićeve fašisitčke i genocidne Srbije. Namjera izložbe bila je prikazati hrvatski narod kao antisemitski i genocidan, a s druge strane ponovno prikazati Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije imao antisemitske osjećaje.

No, kako je jednom rekla velika lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih kako postoje korisni “argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.