31. listopada 1993. Alija Izetbegović – zašto je njegov politički islamizam opasan za opstanak BiH kao države tri naroda?

Važno je istaknuti da je na prvim višestranačkim izborima u BiH najviše glasova osvojio Fikret Abdić iz Velike Kladuše kao član SDA, čak 47,4% posto, a Alija Izetbegović samo 39,9%. No, internom odlukom SDA, nasuprot volje birača, predsjednik Predsjedništva BiH postao je Alija Izetbegović, jedan glavih ideologa “Islamske Deklaracije”, vjerski ekstremnog dokumenta koji je je potpuno u suprotnosti s tek deklarativno proklamiranom građanskom BiH od strane Alije Izetbegovića i njegovog sina Bakira.

S obzirom na današnje gledanje prošlosti i djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi na području Hrvatske i BiH, a osobito KOS-a, opravdano se otvaraju neka nova pitanja o usmjeravanju političkih (i ratnih) procesa u BiH i stvaranju polarizacije Hrvata i muslimana umjesto prvotnog zajedništva u borbi protiv agresije Srbije. Svemu tome je jako doprinio Alija Izetbegović kroz svoj svjetonazor radikalnog islama (dok mu je na ustima bila građanska BiH), kao i utjecajna struja Sandžaklija i mnogih oficira JNA koji su došli u Armiju BiH (kao manjim dijelom u HVO) za koje je javna tajna da su bili pod utjecajem KOS-a koji je potencirao sukob Hrvata i muslimana. A takvih je nažalost bilo i na hrvatskoj strani.

Ali ovo je priča o političkom islamu, idealu Alije Izetbegovića, potpuno neprihvatljivom Hrvatima Bosne i Hercegovine, te njegovoj naklonosti Muslimanskom bratstvu.

Glavni i udarni dio Izetbegovićeva plana o stvaranju islamske države, do kojeg su došli obavještajni organi AP Zapadna Bosna, jest promjena svijesti muslimanskog naroda na osnovi njegove “Islamske deklaracije”, priopćeno je iz Velike Kladuše 31. listopada 1993. godine.

Od prvotne naklonosti Hrvata prema muslimanima i obrnuto, KOS je preko svojih produženih ruku u redovima ova dva naroda uspio izazvati podjele i sukobe, a na kraju i rat ova dva naroda. Jedan od glavnih krivaca za rat je islamist Alija Izetbegović, čiju politiku danas nastavlja i njegov sin Bakir Izetbegović.

Alija Izetbegović i Mladi muslimani

Kako se antihrvatska histerija u dijelu bosanskohercegovačkih medija ne stišava, nužno je još ponešto objasniti o razlici između propagandno-metafizičkog pojma “zazivanje rata” i stvarnog, organiziranog i kontinuiranog rada na radikalnim i revolucionarnim promjenama u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu, u što je svjesno uračunat i rat. Taj rad vidljiv je u ideji i praksi bosanskohercegovačkih islamista čiji je najistaknutiji i najpoznatiji predstavnik svakako bio Alija Izetbegović. On je još tijekom Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pristupio Mladim muslimanima, organizaciji čiji su ciljevi objavljeni početkom devedesetih u istoimenoj knjizi Senada Trhulja, piše dr. Ivo Lučić jutarnji.hr

Prvi cilj bila je ideološka izgradnja, drugi cilj stvaranje organizacije, treći cilj stvaranje islamske sredine odnosno okruženja, četvrti cilj bio je “političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država” (umet), i konačni peti cilj bila je uspostava islamskog poretka odnosno uređenje društvenog života na temelju Kurana i hadisa. U brošuri koju su Mladi muslimani tiskali neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Izetbegović već bio utjecajan član te organizacije, utvrđen je i način na koji će krajnji cilj ostvariti: “Plamen će obuhvatiti cijeli svijet, okaliti ga i preporoditi, sagoriti ono što nije valjalo i povesti ga novim putem, koji mu je i namijenio njegov Stvoritelj.” Heroj turske serije nedavno snimljene o Aliji Izetbegovići i njegov suborac Hasan Biber objasnio je te 1949. godine istražiteljima što to u stvari znači: “Uskoro će rat – pokret za oslobođenje obuhvatiti cijeli svijet u kom ratu će se cio svijet preporoditi (na temeljima islama, što se i događa pred našim očima u ovoj invaziji imigranata op.), u kom ratu će se uništiti sve što nije islamsko tj. uništit će se svi režimi u zemljama koji su u suprotnosti s islamom. Ovo se odnosi i na našu zemlju tj. u našoj zemlji će se u tom ratu uništiti današnji poredak koji je bio potpuno protivan našim načelima.”

Nakon što je odležao tri godine zatvora, Izetbegović se primirio, školovao uz rad, ali i u tajnosti nastavio djelovati na ostvarenju barem prvih ciljeva organizacije.

Izetbegović završava u zatvoru zbog Islamske deklaracije

Jugoslavenske obavještajne službe pratile su rad međunarodne OIK-a (Organizacije islamske konferencije), ali i islamista u zemlji. Osjetivši opasnost, vlasti su reagirale u ožujku 1983. uhićenjem Alije Izetbegovića i skupine njegovih suradnika, od kojih su četvorica, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, suđeni kao pripadnici ilegalne organizacije Mladi muslimani. Optužnica se temeljila uglavnom na Izetbegovićevu rukopisu poznatom kao Islamska deklaracija, u kojem je iznio načela islamskoga pokreta. Osuđen je na 14 godina zatvora, a cijela grupa na ukupno 90 godina zatvora. U završnoj riječi svoje obrane Izetbegović je rekao: “Bio sam musliman, i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.”

Ta je izjava bila potpuno u skladu s temeljnim vrijednostima i ciljevima organizacije Mladi muslimani kojoj se Izetbegović još davno zakleo i za čije je ideje već jednom robijao.

Pušten je u studenome 1988., a ubrzo je započeo s osnivanjem muslimanske stranke koja je predstavljena na konferenciji za tisak 27. ožujka 1990. u Sarajevu. Stranka je nazvana Strankom demokratske akcije, i predstavljena je kao “stranka građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”. Izetbegovićeva politika temeljila se na zajedništvu bosanskohercegovačkih islamista, muslimanskih odnosno bošnjačkih nacionalista i dojučerašnjih komunista muslimanskog podrijetla.

Njega se nije moglo olako označiti etiketom nacionalista kao druge vođe nacionalnih stranaka ili skoro cijele političke elite susjednih država, poglavito zato što je Izetbegović bio islamist. To je pak u to vrijeme i u danim okolnostima zbunjivalo zapadnjačke diplomate i analitičare koji su na prostoru bivše Jugoslavije imali posla uglavnom s nacionalistima. U njihovim očima nacionalizam je tada izgledao puno veći i ozbiljniji problem od islamizma, posebno onima koji su o islamizmu, njegovim ciljevima i načinu borbe znali malo ili nimalo. Zato su neke izjave prešućene, a neke druge su prenaglašene ili čak krivotvorene.

Izetbegović priča u isto vrijeme o građanskoj BiH i radikalnom islamu

Alija Izetbegović je na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 15. rujna 1990. rekao i sljedeće: “Dakle, imamo dva izlaza, ili da zajednički u miru, sporazumno, gradimo građansku republiku od Bosne i Hercegovine ili da ovdje imamo građanski rat.” Tu i sličnu prijetnju ponavljao je više puta, u početku na stranačkim skupovima, a kasnije i u Skupštini BiH.

Mogli bismo reći – čudna logika – sporazumno, ali kako mi hoćemo, inače ćemo zaratiti!

Međutim, onaj tko sazna nešto više o kontinuitetu mladomuslimanske ideje prestat će se čuditi. U izjavi koju je Trhulj objavio u knjizi Mladi muslimani Izetbegović navodi kako je ta organizacija “preživjela u ljudima”, kao i “sjećanja na organizaciju, na njene poruke, zahtjeve, programe”. On posebno ističe činjenicu “da je ogroman broj tih ljudi, najveći njihov dio, učestvovao kasnije u stvaranju Stranke demokratske akcije 1990. godine”. Ta se vrsta kontinuiteta ni u kom slučaju ne smije zanemariti. Još manje bi se smjele zanemariti glavne ideje Izetbegovićeve “Islamske deklaracije”. Taj je rukopis napisan oko 1970., a tiskan 1990. godine u nakladi od 10.000 primjeraka (prvo izdanje) te je dijeljen i prodavan na stranačkim skupovima kao “obvezna literatura” za pripadnike i simpatizere stranke.

Rijetki su primijetili da isti čovjek na skupovima govori o “građanskoj državi” po cijenu rata, istovremeno potiče nacionalnu homogenizaciju Muslimana, a paralelno sa svime distribuira “Islamsku deklaraciju” u kojoj, na samom početku, piše: “Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal” – što svakako uključuje i ideal Alijine “građanske države”. U istom rukopisu Izetbegović navodi kako je nezamislivo da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja”, govorio je Izetbegović.

Izetbegović očito nije mislio na bojno polje na kojem se vodi rat za “građansku državu”.

Izetbegovićev politički islam – Islam nije samo vjera, on je postao poredak!

Islamska deklaracija je bila samo postaja na putu ka konačnom cilju, tek svijetu prihvatljiva opcija koja je privlačila simpatije i podršku. U daljnjem tekstu otklonjene su sve eventualne dvojbe: “Jasnim osjećajima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećajima. To, dakle može biti samo islamska misao.”

Nakon postavljenog odnosa osjećaja i misli Izetbegović je definirao i islamski poredak, kao “jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile”. Na to je dodao: “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao Musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. Musliman mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen.”, riječi su Alije Izetbegovića.

Izetbegović navodi kako islam nije samo religija, kako ga se inače tretira u zapadnjačkom iskustvu i kako ga se tretiralo i u socijalističkoj Jugoslaviji, i dodaje: “Vjeri se pridružio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.” Zatim objašnjava: “Jedna zajednica utoliko je islamskija, što Islam više određuje njene unutrašnje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika.”

Izetbegović određuje i načine djelovanja: “Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?” Bilo je jako važno sve raditi u pravo vrijeme, jer u “Islamskoj deklaraciji” posebno je istaknuto pravilo: “Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.”

Izetbegović i “Islamska deklaracija” razbila ono malo “građanskog” u BiH

I doista, ono malo “građanskoga” što je postojalo u BiH ustuknulo je pred stihijom islamizacije, a zatim nestalo u plamenu rata i društvenih podjela koje je rat donio. No s druge strane rat je donio i jedinstvo koje je Izetbegović predvidio u svom djelu: “Ne postoji povijesni cilj – osim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim činjenicama – koji ljudi zajedničkom voljom i zajedničkim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za koju se radi, prestaje biti utopija. A naši slabići niti mogu vjerovati, niti hoće raditi, i u tome treba tražiti objašnjenje njihovog degradirajućeg ‘realizma’. Kada oni kažu da je jedinstvo Muslimana san koji se ne može ostvariti, oni u stvari samo izražavaju nemoć koju sami osjećaju. Ta nemogućnost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije ničiji izum, niti je lijepa želja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur’an poznatom devizom ‘Muslimani su braća’, a Islam neprekidno održavao u svijesti ljudi kroz zajednički post, hodočašće Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno središte, stvarajući na ovaj način jedno stalno i istovjetno osjećanje pripadnosti zajedništva širom muslimanskog svijeta.”

Politička relevantnost “Islamske deklaracije” upravo je u tome što je postala “naša” – ona jest intelektualno-ideološka tvorba Alije Izetbegovića, ali je istodobno i program djelovanja onih koji se pozivaju na kontinuitet s njegovom ideologijom i politikom, zapravo ideologijom i politikom “Mladih muslimana” odnosno “Muslimanske braće”. Zato je Alija Izetbegović heroj islamskoga svijeta po kojem se imenuju džamije i o kojem se snimaju filmovi, a njegovi su (politički) nasljednici miljenici i štićenici suvremenih sultana i kalifa.

Upravo to treba imati na umu kada se danas raspravlja o Bosni i Hercegovini.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje

Dodatak – Muslimansko bratstvo je prijetnja kršćanima u Bosni i Hercegovini

Godine 2015. Bakir Izetbegović primio je delegaciju Muslimanskog bratstva, zanemarujući interese BiH, a osobito kršćanskih naroda katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba. Izetbegović je tom prilikom je usred zgrade Predsjedništva BiH podigao četiri prsta u znak podrške Muslimanskom bratstvu!

Ovaj njegov čin proglašen je velikim diplomatskim incidentom, a ministarstvo vanjskih poslova Egipta uručilo je protest otpravniku Ambasade BiH u Kairu Muhamedu Čengiću zbog diplomatskog skandala bošnjačkog člana Predsjedništva.
Izetbegovićev čin u Egiptu je protumačen kao podrška terorističkoj organizaciji u otporu prema državnim vlastima. To je za posljedicu imalo da je BiH označena na mapi Muslimanskog bratstva kao država u kojoj ova teroristička organizacija navodno ima podršku.

Muslimansko bratstvo osnovano je u Egiptu 1928. godine u vrijeme velikih previranja u islamskom svijetu i nakon uspostavljanja sekularne Turske na ruševinama Otomanskog imperija. Primarna ideja ove organizacije je širenje političkog islama, a njoj je bio vrlo sklon Alija Izetbegović, kao i njegov sin Bakir.

Članovi Muslimanskog bratstva su počinili brojne terorističke akcije i ubojstva protiv osoba koji su se zalagali za odvojenost islama i države, kako već čine moderne demokracije. Tako su ubili 1979. predsjednika Egipta Anwara-el-Sadata, a pokušali su i tri godine kasnije Asada, nakon čega je došlo do velikog krvoprolića u Siriji. Teroristička organizacija Hamas je direktanprodukt Muslimanskog bratstva, a indirektan Al-Qaida. A njezin glavni pobornik danas je predsjednik Turske Erdogan koji želi stati na čelo islamskog svijeta u borbi s vehabizmom Saudijske Arabije.

Muslimasnko bratstvo želi osnovati društvo temeljeno na islamu, a to je i danas glavna želja Bakira Izetbegovića, sina Alije, pa je sasvim s time u skladu i njegova izjava: “On (Alija op.) je u njemu (Erdoganu op.) je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u “amanet” brigu za BiH. Ja mislim da Erdoğan itekako dobro nosi taj “amanet” .

Da sve bude zasoljeno i neskriveno, kao opasnost za Hrvate ne samo u Hrvatskoj, prošle 2017. Turska se posredstvom svog Veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje godišnjice smrti Alije Izetbegovića, i to ponudivši sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca naslova “Alija, posljednji bedem islama”. U filmu se veličaju lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera.

U pogledu politike neosomanizma Turske u kojoj je BiH jedna od glavnih država na koje računaju iz provg kruga saveznica, najezde muslimana iz Azije u BiH, te Bakirovog otvorenog podržavanja političkog islamizma, nije teško ustanoviti da je Hrvatima u BiH je visoki stupanj ugroženosti dosegao crveni alarm koji se upalio i zvoni na uzbunu!