Krvavi Uskrs na Plitvicama događaj je kojim su 31. ožujka 1991. godine i službeno počeli sukobi između pobunjenih Srba i vlasti netom osamostaljene Republike Hrvatske koji će eskalirati u velikosrpsku agresiju na Hrvatske zemlje, Domovinski rat 1991. – 1995.
Ovaj događaj se, uz “balvan – revoluciju” 17. kolovoza 1990. (blokadu hrvatskih cesta prema Kninu od strane domaćih Srba i milicajaca pristiglih iz Srbije) i utakmicu Dinamo – Zvezda 13. svibnja iste godine smatra jednim od tri datuma kada se zahuktala velikosrpska agresija na RH, koja je prouzročila najkrvaviji rat u Europi nakon svjetskih sukoba i nesreću stotina tisuća Hrvata.
Ovaj sukob započeo je kada su krajem ožujka vlasti tzv. SAO (“srpske autonomne oblasti”) Krajine zauzele čuveni hrvatski Nacionalni Park Plitvička Jezera i počeli prijetiti turistima i hrvatskome stanovništvu toga kraja. Redarstvenici MUP-a Republike Hrvatske brzo su reagirali i sukobili se sa (od JNA dobro naoružanim) četničkim teroristima.
Konflikt je rezultirao smrću po jedne osobe s obje strane i značajno je pogoršao etničke napetosti koje su, kao posljedica projekta velikosrpske ekspanzije u SFRJ eskalirale krajem 80-ih godina i postale jedan od katalizatora procesa koji su doveli do velikosrpske oružane agresije na Republiku Hrvatsku te Domovinskog rata, kao obrambenog čina. Redarstvenici MUP-a RH upali su u zasjedu pobunjenih Srba kod Plitvica, pri čemu je s hrvatske strane poginuo mladi Josip Jović iz Aržana, a sa srpske Rajko Vukadinović, pripadnik četničkog pokreta i teritorijalac tzv. Krajine.
Spomenuti događaji zahtijevali su neodložnu intervenciju hrvatskih redarstvenih snaga kako bi se uspostavio red i mir na tom području. Nekoliko stotina pripadnika specijalne postrojbe MUP-a Rakitje, kojom je zapovijedao danas načelnik GSOS-a RH general zbora Josip Lucić, specijalne postrojbe MUP-a Kumrovec te antiterorističke jedinice Lučko krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica.
U ranim jutarnjim satima 31. ožujka, na glavnom pravcu kretanja, kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede na glavnoj prometnici nedaleko od plitvičkih hotela i pratećih objekata. Na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina, na sreću, neizvučenog osigurača, te nije eksplodirala. Munjeviti izlazak iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano, napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice.
Sukob je potrajao nekoliko sati tog prijepodneva, a pobunjenici su bili prisiljeni povlačiti se. Prema policijskim izvješćima uhićeno je devet pobunjenika, među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. U novinskim isječcima iz tog vremena stoji da su baš krenuli na sastanak u Titovu Korenicu, a za pojasnom su imali pištolj magnumom 357. Njih se sprovodi do Slunja, gdje je nastavljena kriminalistička obrada.
Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red, ostat će upamćena po prvoj hrvatskoj žrtvi. Naime, poginuo je hrvatski policajac Josip Jović, a sedam pripadnika specijalne policije je ranjeno. Prema riječima suboraca, Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je na sebi imao pancirku, netko od terorista ga je pogodio u nezaštićeni dio tijela. Kola hitne pomoći stigla su u trenu, a nakon dužeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter još uvijek dajući znakove života. No, preminuo je na putu do bolnice.
Dvadesetdvogodišnji Josip Jović bio je prva hrvatska žrtva u Domovinskom ratu.
