Na području Karlovca i šire okolice JNA i Srbi su počinili brojne zločine nad Hrvatima od kojih su većina neprocesuirani od strane DORH-a i države Hrvatske. Dapače, o njima se danas više i ne govori kao da se nisu dogodili.
Opći napad na grad počeo je 4. listopada 1991. strahovitim bombardiranjem i pješačkim napadima koji su trajali 72 sata.
Na području Karlovca i Županije evidentirano je 392 civilne žrtave Domovinskog rata. Ubijeno je 18 djece, a 78 ranjeno, od čega 42 djece u gradu Karlovcu.
Najstarije žrtve bile su dvije starice iz Saborskog stare 96 godina, koje su ubijene kada su JNA i paravojne srpske postrojbe okupirale mjesto.
Najmlađa civilna žrtva bilo je malo dijete od 2 mjeseca i 6 dana, poginulo
prilikom granatiranja izbjegličkog naselja u auto-kampu Grabovac 26. rujna
1991. godine.
U Karlovcu i okolici pronađeno je osam masovnih grobnica u koje su zločinci bacili pobijene ljude: Saborsko Popovšanac sa 15 tijela ubijenih, Saborsko Borik sa 3 tijela, dvije grobnice u Lipovači Drežničkoj sa po 3 i 4 tijela, Slunj sa 6 tijela i Drežnikgrad sa 3 tijela ubijenih Hrvata. U Cetingradu pronađene su dvije masovne grobnice sa 4 i 6 tijela.
Nitko nije osuđen za ove zločine.
I dok je Savo Štbac, preko svoje udruge “Veritas”, Haški tribunal zasipao izmišljenim
ubojstvima srpskih civila, u Hrvatskoj, pa tako i u Karlovcu i Županiji, u javnosti se nedovoljno govori o teškim ratnim zločinima srpske paravojske koje su počinili u Saborskom, Slunju, Vukmaniću, Logorištu, zatvoru u Vojniću, Gornjem Budačkom i drugim okupiranim mjestima županije.
Još 1991. u Vukmaniću pored Karlovca masakrirano je 10 Hrvata, te tri zarobljena gardista, pa u Belajskim Poljicama 10 civila Hrvata (od kojih 6 žena), Skakavcu 9 Hrvata, te u Kamenskom. Za ubojstvo Mije Bucalića i Mire Ožanića u Kamenskom, te mučenja i batinanja 13 zarobljenih civila do danas nije nitko odgovarao iako preživjeli sudionici ovog traumatičnog događaja znaju dio pripadnika paravojnih formacija koji su taj zločin počinili.
Tijekom 1992. godine i pored zaštitnih snaga UNPROFOR A i pripadnika
UNCIPOL A dešavali su se ratni zločini u mjestima Lipovači, Lađevcu, Vukmaniću,
Banskom Kovačevcu i drugdje, kada su nemoćne i starije osobe bile
fizički zlostavljane, silovane, a potom ubijane i bacane u bunare ili zapaljene
u kućama. Žalosno je što srpski „organi bezbednosti” tzv Krajine, i civilni i vojni, su imali
podatke ili pretpostavljaju tko je te zločine počinio. Pojedinci su bili kažnjeni
s mjesec dana zatvora, a potom abolirani.
Hrvatske žrtve Karlovca i okolice vape za pravdom i sjećanjem na nevine žrtve.
A sada donosimo blog iz pera danas odraslog čovjeka koji je u vrijeme napada na Karlovac bio dijete, te kako je doživio agresiju Srba na njegov grad koji je trebao postati granični grad zapadne Srbije. Naime, Srbi su planirali Karlovac pripojiti Srbiji prema svojim planovima, pa stoga pisac piše: “Danas kada proučavam literaturu i razne stvari o ulozi Karlovca u Domovinskom ratu o njegovoj obranjenosti 04.10.1991. s podacima o našim snagama i podacima o njihovim snagama jednostavno se pitam dali je moguće da je Karlovac obranjen. Moguće je, tada ga je branilo 400 hrabrih ljudi ljudi kojima treba reći Hvala.”
Karlovac nije postao Kordunovac i zapadna granica Srbije samo zahvaljujući hrabrim mladićima i ljudima koji su ga obranili.
Ljeto 1991. godine škola je završila praznici su počinjali. Opet smo se družili s vojnicima JNA koji su bili preko ceste. Zvali su nas, a mi bi im išli u trgovinu po pivu ili sok i tako neke stvari, naravno uz malu naknadu, piše blog.vecernji.hr
Ljeto kao i svako drugo prije, nogomet, kupanje, druženje… Jedva smo čekali novi dan, nova uzbuđenja, nove gluposti, nove krađe susjedovih jabuka…. Ljeto je počelo, igramo se, trčimo za loptom, igramo se kauboja i Indijanaca… Sve to malo su nam remetile zračne uzbune.
Preko grada su prelijetali avioni i helikopteri, a po gradu su niknuli razni bunkeri.
Dobili smo zabranu družiti se s vojskom preko ceste jer nešto se događa. Kako je ljeto odmicalo kraju i bližila se jesen tako su se i po gradu počele događati čudne stvari. Tada smo već bili naviknuti na noćne eksplozije. Bilo je pitanje samo čiji je auto ili kafić noćas odletio u zrak.
Deveti mjesec, jedan od onih koji se ne zaboravljaju… Rano jutro, neko lupa po vratima. Dižem se i idem vidjeti tko je. Tata! Otvaram vrata jer tatu nisam vidio od kako je pošao u 6. mjesecu u Gardu. Naglo zatvaram vrata i vičem “ti nisi moj Tata”. “Jesam Dado, otvori vrata”.
Dolazi mama i pušta ga u stan… Gledam ga u čudu, pa to nije moj tata. Zmazan, smrdi, brada, kosa, neuredan. Kada se okupao, ipak je to bio moj tata! Tada nisam znao da je zadnjih 20 dana bio u okruženju u Topuskom, u nekom kukuruzu i da je ratovao. Nije dugo ostao doma, već nakon dva dana otišao je nazad i prije nego je otišao rekao je da se pazimo jer neće biti dobro. Nakon toga stavljamo selotejp na prozore, vreće sa pijeskom na prozore od podruma….
Nismo znali što nas čeka i tko se sprema krenuti na moj grad, kakva ubilačka mašinerija…
Dana 04.10.1991. počeo je opći napad na Karlovac. Napadali su avioni, tenkovi, ljudstvo…Iz vojarni u gradu se pucalo, gorjelo je nebo i zemlja. Dan smo proveli u skloništu, granate su padale svake sekunde po nekoliko komada. S plafona u skloništu je padala prašina kao u filmovima sve se treslo. Neke eksplozije su bile jače neke slabije a par puta se zgrada jako stresla. Bili su to direktni pogodci … ljudi su plakali.
Pogođen im je stan, ostali su bez svega … užas, pa gdje sam ja to, da li je to neki ružni san?
Još jučer sam trčao za loptom po igralištu, a danas brojim koliko je granata palo, koliko je bilo blizu, a koliko daleko. Iz sekunde u sekundu se osjeća da su napadi sve jači i jači. Razarali su moj grad kao neka opaka bolest, a zašto? Što sam ja kriv da sad moram biti u vlažnom podrumu i slušati rat?
Napadi su trajali danima, a na grad je ispaljeno preko 3.000 projektila raznog kalibra. U satima njihovog odmora kada nisu pucali po gradu izašao sam iz skloništa da udahnem malo svježeg zraka jer je prošlo nekoliko dana od kada sam zadnji put vidio sunce. Izlazim van a vani je sve srušeno, auti su izgoreni, prozori su porazbijani, ljudi plaču zapomažu…
Stigli su neki novi ljudi … tko su oni, od kuda su? To su ti izbjeglice, kaže mi stariji susjed i plače, stišće me i grli, plače kao malo dijete. Kakvo je to zlo stiglo, tko to može napraviti…
Grad je gorio, grad je srušen, grad je ranjen, grad je ….
Gledam oko sebe ne znam da li sanjam, gdje su nestali svi koje sam znao, s kojima sam se igrao do jučer…
Nema ih, otišli su. Meni je to bilo neshvatljivo, oni su otišli, a ja sam ostao… ja sam ostao sa svojim gradom.
Danas kada proučavam literaturu i razne stvari o ulozi Karlovca u Domovinskom ratu o njegovoj obranjenosti 04.10.1991. s podacima o našim snagama i podacima o njihovim snagama jednostavno se pitam dali je moguće da je Karlovac obranjen. Moguće je, tada ga je branilo 400 hrabrih ljudi ljudi kojima treba reći Hvala.
Karlovac je branila legendarna 110. brigada koja je u samim počecima agresije imala 220 ljudi. Spomenik na Turnju je podsjetnik za sve putnike koji prolaze da se zaustave i zapale svijeću za heroje koji su hrabro stali na branik svoga grada.
Nisu marili za svoj život nego za moj i život svih Karlovčana koji su tada prolazili najteže trenutke u svojoj povijesti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
