Trpimirova darovnica važna je za rasvjetljavanje ranog hrvatskog srednjovjekovlja. Osim što je riječ o prvom spomenu hrvatskog imena u domaćim izvorima, ona je i najstariji poznati hrvatski diplomatički spomenik.
Dokaz je jačanja hrvatskih vladara i puta prema stvaranju samostalne srednjovjekovne države – kraljevine Hrvatske.
Četrdesetih godina IX. st. počinje ubrzan razvoj Primorske Hrvatske. Ključni događaji za to bili su pokrštavanje, ulazak u krug europske kršćanske civilizacije i silovit izlazak na Jadran. Upravo iz tog razdoblja potječe najstariji sačuvani spomenik hrvatskog prava i prvi spomen hrvatskog imena u domaćim izvorima, piše Hrvatski vojnik
Nakon desetogodišnje vlasti i smrti kneza Mislava, oko 845. na vlast u Primorskoj Hrvatskoj dolazi knez Trpimir. Premda je nominalno priznavao vrhovnu vlast kralja Lotara, nasljednika franačke vlasti u Italiji, očito je na svojem području, po uzoru na franački dvor, vladao gotovo samostalno. Prema pisanju saskog teologa Gottschalka (oko 805. – oko 869.), koji je došao na njegov dvor na Klisu, Trpimir je veću vladarsku samostalnost zaslužio pobjedama nad bizantskom vojskom i Bugarima.
Osim uspješnih vojnih pohoda, Trpimiru je u prilog išao pad moći dvaju carstava: franačkog i bizantskog, zbog čega je sve više samostalno donosio odluke usprkos još uvijek formalno vazalnom odnosu prema Lotaru. Veću neovisnost najčešće je pokušavao ostvariti preko Katoličke crkve.
O hrvatskom dvoru
Premda se povjesničari još uvijek ne slažu oko točne datacije, smatra se da je Trpimir 4. ožujka 852. darovao Splitskoj nadbiskupiji i biskupu Petru neke posjede u blizini Splita, kao potvrdu dogovorene suradnje s njegovim prethodnikom knezom Mislavom. Osim toga, daje im crkvu sv. Jurja u Putalju i posjede s pripadajućim kmetovima. Povelja, koja je ostala poznata kao Trpimirova darovnica, pisana je latinskim jezikom, a Trpimir u njoj sebe naziva “milošću Božjom knez Hrvata”, što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima, a njegova je darovnica ujedno i najstariji poznati hrvatski pravni spomenik. Osim toga, u ispravi zemlju kojom vlada naziva regnum Chroatorum, što je u to vrijeme najvjerojatnije značilo zemlja u kojoj vladaju Hrvati. Vidljivo je da se upravo u to doba pomalo javlja hrvatski državni identitet. Iz darovnice se može iščitati i struktura Trpimirova dvora. U njoj se kao svjedoci navode Trpimirovi župani te razni dvorski i vojni upravni dužnosnici, koji su bili postavljeni po uzoru na franačku administraciju.
Odnos povjesničara prema Trpimirovoj darovnici, očuvanoj u prijepisu iz XVI. st., s vremenom se mijenjao. Neki su dvojili o njezinoj autentičnosti i smatrali da je riječ o krivotvorini ili pogrešnoj dataciji. Detaljne paleografske analize dokazale su da je dio neprijeporno autentičan, dok joj je s vremenom dodan samo mali dio kojim je splitska crkva željela osigurati svoje vlasništvo.
Kameni ulomak
Smanjen vazalski odnos prema kralju Lotaru može se vidjeti i na primjeru spomenutog benediktinca Gottschalka, tvorca učenja o predestinaciji, koji je prognan od Crkve i franačkog vladara svoj spas našao na Trpimirovu dvoru. Iz njegovih se spisa mogu saznati vrijedni podaci o razdoblju vladavine začetnika dinastije Trpimirovića. Kako je bio vrlo pobožan vladar, Trpimir je dao podignuti benediktinski samostan u Rižinicama kod Klisa i crkvu sv. Petra. Ondje je 1891. godine otkopan kameni ulomak s imenom kneza Trpimira. Riječ je o ulomku oltarne pregrade, karakteristične za razdoblje predromaničke umjetnosti, na kojem se spominje Trpimirova kneževska vladarska titula: PRO DUCE TREPIM (ERO). Do danas je to najstariji kameni natpis sa spomenom imena i titule hrvatskog vladara, a čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Potvrdu Trpimirova ugleda iz tog razdoblja daje i bilješka u Čedadskom evanđelju, u kojem su upisana imena hodočasnika u talijanski grad Cividale (Čedad). Trpimir je zabilježen s pridjevkom dominus, što pokazuje poštovanje koje mu je ukazivano i izvan vlastitog područja vlasti.
Trpimirova darovnica važna je za rasvjetljavanje ranog hrvatskog srednjovjekovlja. Osim što je riječ o prvom spomenu hrvatskog imena u domaćim izvorima, ona je i najstariji poznati hrvatski diplomatički spomenik. Dokaz je jačanja hrvatskih vladara i puta prema stvaranju samostalne srednjovjekovne države.
Josip Buljan
Tekst se nastavlja ispod oglasa
