Dora Pejačević, kći hrvatskoga bana i grofa Teodora Pejačevića i majke mađarske barunice Lille Vay de Vaya, umrla je na današnji dan 1923. Glazbom se počela baviti kao djevojčica, uz pomoć poznatoga mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice, u kojima je provela prve godine života.
Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, ona je nastavila privatno školovanje kod nastavnika glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Cirila Juneka, Dragutina Kaisera, Vaclava Humla).
Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester te Dresdenska filharmonija.
Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe.
Zapadna Europa danas otkriva Doru Pejačević
U vrlo interesantnom intervjuu za časopis Vijenac ugledna muzikologinja Koraljka Kos otkriva kako Hrvatska i Europa ponovno otkriva glazbenu vrijednost djela Dore Pejačević. Tako su se samo u Njemačkoj na šest nosača počele izvoditi najvrjednije skladbe hrvatske kompozitorice.
Dijelove intervjua prenosimo:
„Nakon fizičke smrti skladateljice 1923. kao da je ugasnuo i njezin opus. Djela koja su se izvodila u inozemstvu (podsjetila bih samo na praizvedbu njezine simfonije u Dresdenu 1920.), a tijekom Drugoga svjetskog rata postupno nalazila put i do hrvatskih koncertnih podija u Zagrebu, nisu nakon stvaranja zajedničke države SHS (poslije Jugoslavije) bila ideološki aktualna. Ideologiji nacionalnog smjera nisu se vidljivo priklanjala, kozmopolitski jezik Dore Pejačević (premda je u nekim kasnijim djelima, npr. u Glasovirskom kvintetu, op. 40 umjela primijeniti i folkorističke stilizacije) postaje neaktualan i potpuno je potisnut u zaborav. Nova vlast nakon 1945. u početku favorizira specifične sadržaje, pa i nakon otvaranja prema svjetskim kretanjima, počevši od šezdesetih godina, hrvatska glazbena praksa još prešućuje Doru Pejačević; valjda joj je grofovsko podrijetlo skladateljice bilo sumnjivo, pa se nitko i nije brinuo za kozmopolitsku glazbu neke aristokratkinje koja je k tome i žena.“
“…vjerojatno je međunarodni odjek opusa Dore Pejačević djelomično i posljedica niza povoljnih okolnosti i pomaka u duhovnoj klimi Europe u korist hrvatske umjetnosti. Naslućuje se prepoznavanje Hrvatske kao kulturne nacije. Istodobno općenito raste zanimanje za nova, nepoznata imena i majstore koji ne pripadaju u vrhunce Alpa (ostavimo ovoga trenutka postrani činjenicu da za to nije zaslužna samo njihova glazba, već niz drugih faktora), ali su profesionalnošću i stvaralačkom snagom pridonijeli europskoj glazbenoj kulturi.“
„Svakako se radujem odjeku koji je izazvala glazba Dore Pejačević u inozemstvu, odjeku o kojem nisam ni sanjala niti sam na nj računala kada sam se počela baviti njezinim opusom.“
Cijeli intervju sa muzikologinjom Koraljkom Kos o izuzetno vrijednom glazbenom djelu Dore Pejačević možete pročitati ovdje:
http://www.matica.hr/vijenac/459/Zapadna%20Europa%20otkriva%20glazbu%20Dore%20Peja%C4%8Devi%C4%87/
