Dana 5. srpnja 1991. Europska Unija (tada EEZ) uvela je vrlo nepravedan embargo na uvoz oružja u SFRJ gdje počela brutalna agresija na Hrvatsku. Omjer naoružanja bio je u tom trenutku 98% oružja u rukama Srbije i samo 2% na strani Hrvatske.
Bio je to veliki udarac za hrvatski narod koji se našao goloruk suočen sa strašnom vojnom silom JNA, te praktički osamljen i ostavljen od Europske Unije, kojoj je toliko težio dok je bio dio tamnice naroda Jugoslavije.
Po podacima jednog uglednoga britanskog časopisa (The Military Balance, The International Institute for Strategic Sudies) JNA je 1991. imala okvirno: 1850 srednjih tenkova, 13 lakih tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većeg kalibra (od 105 mm naviše), oko 3000 minobacača 120 mm i 3400 minobacača 82 mm, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova.
Sve to se usmjerilo prema Hrvatskoj koja nije imala tenkova, aviona, teških topova, topovnjaća, brodova, uglavnom lako naoružanje sa ponekim policijskim transprterom, bestrzajnim topom i minobacačem.
To je sve znala i EU i UN i cijela međunarodna zajednica!
Vjerojatno su svi mislili (i nadali se) da će Hrvatska brzo kapitulirati i da velikog rata neće biti.
Istog dana, na sastanku dužnosnika Srbije i JNA (Milošević – Jović – Kadijević), koji su očito djelovali kao država u državi i JNA privatna vojska Slobodana Miloševića i Srbije, dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje postrojba JNA u Hrvatskoj na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske (slijedi tekst originala na srpskom jeziku):
1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (…) Potom se povući iz Slovenije. (…) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatsku i umiriti srpski narod.
2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (…)
3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA).
(zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika B. Jovića)
Hrvatska je dovedena pred gotov čin i presudu da bude uništena: na jednoj strani oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i očekivani napad do zuba naoružane JNA, a sa druge strane međunarodna zajednica koja želi očuvati Jugoslaviju i to na najbesramniji način: dozvolom EU da Srbija na čelu s JNA napadne gotovo potpuno goloruku Hrvatsku.
Da, dobro je EU znala što se događa u Jugoslaviji i ova odluka je bila, itekako promišljen i namjeran čin, u korist Srbije i uništenja Hrvatske. Pokazao je to i tijek događaja kasnije kada EU nije prstom mrdnula tijekom genocida u Vukovaru, kao i cijelog rata u Hrvatskoj i BiH, sa strašnim epilogom i genocideom u Srebrenici ubijanjem preko 8000 ljudi, kojeg su nizozemski vojnici u sastavu UN-a šutke promatrali.
Evo kako je Budimir Lončar komentirao preslike dokumenata koji dokazuju da je bio u OZNA-i!
Budimir Lončar nikada nije dao odgovore nadležnim tijelima u Hrvatskoj o njegovoj ulozi u ovom činu koji je Hrvatsku koštao velikih uništenja i dovođenja hrvatskog naroda na sam rub opstanka. Dapače, u hrvatskoj šizofreniji koja traje do danas se čak među povjesničarima i političarima javljaju mišljenja da je ovim činom Lončar odmogao JNA i agresiji na Hrvatsku!
25. rujna 1991. – kako je Budimir Lončar osudio Hrvatsku na smrt?
Bio je to uvod u Domovinski rat nepravedan, težak, prljav, praćen masovnim ubijanjima i etničkim čišćenjem Hrvata, medijskom agresijom, sveopćom hajkom, diplomatskom izolacijom i prljavim igrama, ali na kraju je pobjedu donijela i zapečatila – Oluja!